Kennedy iz Mrduše Donje

Nema Amera koji se ne sjeća gdje je bio kad je čuo da je ubijen Kennedy. Kao da je jučer bilo a prošlo je četrdeset i sedam godina.

I ja se sjećam gdje sam bila kad je ubijen Kennedy. Išla sam u osmi razred, već sam neko vrijeme imala sise, moja prva ljubav, zvali smo ga Frenki jer je ličio na Sinatru,pokušavao mi je, u muškom zahodu, istovremeno otkopčati grudnjak i turnuti jezik u usta koja nisam znala ili htjela razvaliti.

Onda je klinac koga smo zvali Globus, zbog velike glave, tresnuo nogom o vrata, vrata nisu popustila, on je bio uporan, pa se oglasilo zvono, Globus je ili ušao u razred ili se olakšao iza škole, ja sam spustila majicu, grudnjak mi je ostao zakopčan.

Pomislila sam kako bi bilo dobro nečim oštrim, rakijom ili albus sapunom, oprati usta u koja mi je onaj Frenki ipak, kad je onaj Globus pokušao srušiti vrata, uvalio jezičinu. Te sam se šezdeset i treće, na dan dvadeset i drugoga studenoga zaklela da me nikad više neće poljubiti ni jedan muškarac, da nema šanse da ću u svoja usta primati kojekakve jezičine i da je sve ono što sam do tada vidjela na filmu, susjedovoj teve ili pročitala u romanima samo opaka laž. Nema ljepote u poljupcu na kraju priče. Seronje lažu, a Frenki je tko zna kada posljednji put oprao zube, ako ih je uopće prao.

Nekad zdravlje nije bilo u modi onako kako je to danas. Nitko od nas iz šezdeset i treće nikad neće zaboraviti dan kada je umro Kennedy. Ružičasti kostim Jackie Kennedy, njegov mozak na njenoj jaknici i njegovu slavnu
rečenicu, \”ne pitaj što domovina može učiniti za tebe nego što ti možeš učiniti za domovinu\”.

Ah, taj Kennedy. Kennedy gospodar Amerike, Kennedy najmlađi američki predsjednik, Kennedy katolik, Kennedy bogataš, Kennedy jebač… Sve smo o njemu znali. Tucao je Merilinku, kao ljubavnik je bio brz i neučinkovit, navodno je imao malenoga, ni dan danas se ne zna tko ga je ubio i zašto… O njemu su snimani filmovi i teve serije… Da, nema Amera koji se ne sjeća gdje je bio kad je ubijen Kennedy.

Naravno da je za nas Hrvate Sanader danas ono što je pred četrdeset i sedam godina za Amere bio Kennedy. Visok, u najboljim godinama, bogataš, katolik, jebač… Doduše, pjesma u kojoj zaziva nekakvog muškarca da mu ga turne duboko, duboko možda ipak više govori o našem vremenu nego o našem Kenedyju.

Da, ni naša najpoznatija glumica, mlada i prelijepa Zrinka Cvitešić nije mu na rođendanu pjevala \”Sretan rođendan, gospodine Predsjedniče\”, u haljini u kojoj bi izgledala kao da je gola. Da li zato jer je Cvitešićka trideset kilograma lakša od Merilinke, zato jer Sanader nije slavio rođendan ili bi mu bilo draže da mu je \”Sretan rođendan, gospodine Predsjedniče\” pjevao Mirko Filipović, legendarni \”Cro Cop\” odjeven samo u gaćice na crvene i bijele kvadratiće…

Bože dragi, nikad nećemo saznati istinu. Sanadera više nema među nama. Ostadosmo bez bogataša, ostadosmo bez katolika kome je brat svećenik lud za curama, ode naš jebač. Hoće li se o njemu snimati filmovi
i serije? Kako kad nije bilo ni atentatora, ni snajpera, ni njegovog mozga na širokom krilu gospođe Sanader? Sve je tako nekako neuzbudljivo, bez krvi, bez mesa, bez užasnute Mirjane, bez uplakanih građana…

Pa ipak, velika je to stvar kad zemlja ostane obezglavljena. Osmi prosinac 2010 možda neće postati dan koji će pamtiti svaki Hrvat idućih četrdeset i sedam godina ali danas nema građanina ove zemlje koji ne zna gdje je bio jučer kad je čuo strašnu vijest.

Ja sam bila na sajmu u Muggii, to je gradić pokraj Trsta. Tamo Talijani prodaju sir i kobasice, Kinezi sve ostalo. Ti Kinezi odlično govore talijanski, slovenski i hrvatski, najskuplje traperice su sedamdeset kuna a luda torba devedeset. Kaputi stopedeset kuna, jakne devedeset kuna, šlape dvadeset kuna…

Izašli smo iz Muggie u kojoj se građani nisu okupljali u grupice i sa suzama u očima govorili o katastrofi koja je zadesila Hrvatsku. Odvezli smo se do ogromnog marketa u blizini Trsta. Predugo bi trajalo kad bih vam nabrojila što smo sve tamo kupili. Da samo spomenem nutellu za šest kuna i kilogram peneta rigata za šest i pol kuna. Sve, sve, sve baš sve je jeftinije od trideset do pedeset posto nego u Hrvatskoj.

Prodavačice su bile nervozne, možda im je netko rekao za Sanadera, muž i ja ubijali smo nemir gledajući u brda božićnih kolača i one nutelle. Kupili smo trideset i sedam staklenki.

Ne mogu odoljeti, i ovo vam moram ispričati. Za dvijesto kuna kupili smo raskošnu košaru punu talijanskih kobasica, pršuta, sira,dvije boce bijelog vina, dvije boce crnog vina, dvije boce maslinovog ulja. Tu smo košaru planirali pokloniti našim najdražim, baš najdražim prijateljima.

Krenuli smo prema Hrvatskoj, carinici su nam samo mahnuli, uključili smo radio, čuli vijest koju smo već doznali
telefonom, pogledali smo se, muž i ja i odlučili. Čim dođemo doma smaknut ćemo celofan sa raskošne košare. \”Ne pitaj što domovina može učiniti za tebe već što ti možeš učiniti za domovinu\”.

Što ja, što moj muž, što svi mi možemo učiniti za našu domovinu? Možemu dignuti čašu u zdravlje zemlje koja je najzad zauvijek ostala bez prvog u nizu, bogataša, katolika i jebača svih Hrvata u hrvatsku glavu.


6 Comments

  1. prolaznik
  2. Biljana Koprivica
  3. Sanader nije Đinđić!
  4. Tanja
  5. relja
  6. GLASS

Kennedy iz Mrduše Donje

Nema Amera koji se ne sjeća gdje je bio kad je čuo da je ubijen Kennedy. Kao da je jučer bilo a prošlo je četrdeset i sedam godina.

I ja se sjećam gdje sam bila kad je ubijen Kennedy. Išla sam u osmi razred, već sam neko vrijeme imala sise, moja prva ljubav, zvali smo ga Frenki jer je ličio na Sinatru,pokušavao mi je, u muškom zahodu, istovremeno otkopčati grudnjak i turnuti jezik u usta koja nisam znala ili htjela razvaliti.


Kennedy iz Mrduše Donje

Nema Amera koji se ne sjeća gdje je bio kad je čuo da je ubijen Kennedy. Kao da je jučer bilo a prošlo je četrdeset i sedam godina.

I ja se sjećam gdje sam bila kad je ubijen Kennedy. Išla sam u osmi razred, već sam neko vrijeme imala sise, moja prva ljubav, zvali smo ga Frenki jer je ličio na Sinatru,pokušavao mi je, u muškom zahodu, istovremeno otkopčati grudnjak i turnuti jezik u usta koja nisam znala ili htjela razvaliti.