Monthly Archives: June 2015

Spržena zemlja

Svakoga dana na našim ekranima vidimo očajne mlade ljude kako odlaze iz svoje opljačkane zemlje da se više u nju nikad ne vrate. Deseci kriminalaca koji su Hrvatsku oglodali do kosti danas su ugledni ljudi koji su jučer kod predsjednice slavili Dan državnosti. Ratni zločinac, mafijaši, propala pjevačica, \”general\” maskiran u južnoafričkog diktatora i KGK odjevena u jezivo skrojenu opravu. U svakoj boljoj ludnici luđaci na svečanom ručku djeluju normalnije.
Read More »

Crveni i crni

Možda sam luda, možda sam slijepa, ja baš i ne vidim neki razlog za paniku pred izbore koji nas čekaju. U posljednje vrijeme ugledni novinari dobivaju otkaz. Dežulovića su istjerali iz Slobodne Dalmacije, Pavelića će iz Novog lista… Egzekucija velikih hrvatskih pera najavljuje hadazeovski fašizam.  Hadezeovski fašizam? Ima li fašizam predznak?
Read More »

Kraj školske godine

Imam mlade prijatelje. Posljednjih mjesec dana živjeli su u paklu. Žive oni u paklu već godinama ali neću o tome. Da li će se izvući? Prošli je tjedan imao osam jedinica a na kraju školske godine morao bi imati dvije. Ako ispravi onih šest roditelji će otvoriti šampanjac i kupiti dečkiću ajfon deset. Auto neće jer još nema petnaest. Read More »

Oprez, Papa na prozoru!

Mi Hrvati smo od onoga stoljeća, ja mislim šestoga, željeli biti svoji na svome ali nikako i nikako. Tko bi nabrojio sve one koji nam nisu dali da budemo svoji. Od Turaka pa do UEFA-e. U posljednje vrijeme pravda je na našoj strani više nego ikad iako broj neprijatelja raste. Komunisti i komunistice se množe poput zečeva, jebo im pas Tita. Tito, najveći zločinac u povijesti hrvatskoga naroda koji je zagovarao bratstvo i jedinstvo i govorio kako su nam Srbi braća, gori u paklu pa ga ne možemo nabiti na kolac na Trgu svetoga Marka.
Read More »

\”Ili se pokloni ili se ukloni\”

Poglavnik Ante Pavelić bio je šef NDH i hrvatski Hitler. Njegovi dečki znali su biti tako surovi da se nad njihovim zločinima znao zgroziti i sam nositelj slavnih brčića. Ustaški koljači, o tome sam već pisala, imali su posebno kreirane noževe za rezanje židovskih, srpskih, hrvatskih i ciganskih vratova. Read More »

Biti žena

Žena je žena čim se rodi. I tata i mama, kad dobiju curicu, pokazuju nadnaravno oduševljenje. Baš smo željeli curicu, baš smo željeli curicu, ma baš smo željeli curicu. Kad je prvo sin oduševljenje je toliko da se to skriva i još se govori kako se željelo curicu. Roditeljima ne treba zamjeriti. Svijet u kome živimo svijet je muškaraca. Za njih je žena mesnata lutka za napuhavanje, kruška za treniranje udaraca rukom i nogom, sluškinja, tješiteljica kad im je teško, odbačena krpa kad im dobro krene.

Dok je djevojčica beba i tata i mama je zabrinuto gledaju. Otac se panično boji da će se bejbiblu oči anđela pretvoriti u tuposmeđe oči njegove punice. Mama gleda u noge. Nije moguće, nije moguće da će ove nogice ostati debele i kratke, da će mamino zlato ličiti na maminu svekrvu. Curica bi morala imati duuuuugačke noge na mamu, da mama nije imala duuuuuuuugačke noge tko zna da li bi u trideset i drugoj našla muža?

Kad curica krene u vrtić u pravilu ima dugu kosu. Na kosici najčešće nosi \”srebrnu\” ili \”zlatnu\” krunu. Sad je \”princeza\”. Liči, hvala bogu, na tatu i to svi oko nje stalno ponavljaju. Kad dijete zaista liči na tatu to je za mamu dokaz da nije kurva. Kad curica nimalo ne liči ni na crnokosog tatu kome su oči gotovo crne ni na tamnokosu mamu kojoj su oči smeđe, kad \”princeza\” ima žarkocrvenu kosu a oči boje mora onda se začuđenoj rodbini spominje pokojni prastric Franjo a mama promijeni boju kose.

Svaka \”princeza\”, kad navrši četiri godine, mora otići na balet, pjevanje, učenje engleskog, ritmiku… Ritmike i baleti će joj pomoći da se na pisti kreće poput kraljice, engleski mora znati ako je na izboru za miss svijeta voditelj bude pitao kako bi ona promijenila svijet. Nahranila bih gladnu djecu, reći će misica na engleskom i zaraditi pljesak debelih, sredovječnih makroa koji su članovi žirija i koji sjede u prvom redu.

\”Princeze\” rastu. U sedmoj godini znaju koji je lak za nokte u điru, kako kod poziranja kad te tata ili mama fotkaju napućiti usne i istaknuti buduće grudi. I dalje plešu, glume, pjevaju, nadaju se da će biti pjevačice, teve voditeljice, manekenke. U osmom razredu sve su \”princeze\” opsjednute žalosnom činjenicom da nikako ne mogu smršati pola kilograma, da su im grudi sitne, da nisu visoke metar osamdeset, da im je kosa rijetka. Trebaju im ekstenzije, gelirani nokti, pušapovi koji će njihove pupoljke pretvoriti u košarkaške lopte.

U srednjoj školi znaju kako sakriti sve mane svoga tijela a pokazati prednosti. One koje imaju sise pokazuju ih svima i na minus dvadeset. Imaju ih i one koje ih nemaju jer je mamin prijatelj estetski kirurg. Sad su one \”cure\”, \”komadi\”, sad su one nešto što mora privući poglede muškaraca koji su netko od rođenja do smrti. Pametne znaju da moraju sakriti pamet. Ženska pamet muškarce kastrira.

O ženi koja diplomira, doktorira ili postane predsjednica Evrope svi će govoriti samo kao o \”lijepoj\” ili \”ružnoj\”. Žena može uspjeti u životu ako vješto puši ili \”puši\” mužjacima koji joj pomažu na putu prema vrhu. Potrebi da svijetu pokaže da je lijepa nije odoljela čak ni Angela Merkel kad je jednom u kazalištu pokazala svoje raskošne, bijele sise.

Mediji ženama svih uzrasta nabijaju osjećaj krivice ako ne izgledaju poput fotošopiranih, napumpanih i gladnih \”ljepotica\”. U posljednje vrijeme posebno su atraktive \”djevojke\” u šezdesetoj. Poruka je jasna. Žena i na samrti mora biti komad. Poznata jugoslavenska \”loto devojka\” koja je danas više devojka nego je to bila pred četrdeset godina ovih dana otkriva gdje je najuzbudljivije voditi ljubav. \”Na stepenicama\”, sigurna je \”devojka\”, a najgore je \”u moru\”.

Treba li na sirotu \”devojku\” koja se danas kreše češće i žešće nego ikad bacati drvlje i kamenje? Ne baš. Možda ona izgovarajući ogromnu količinu gluposti u jedinici vremena i pokazujući stare, gole sise samo krvavo zarađuje kruh? Sirotica je jedna od nas koja se ne predaje. S jednom nogom u grobu pokazuje nam keramičke zube utegnuta u tko zna kakav oklop. Jadno i prejadno stvorenje. Da, treba žaliti i nju i nas.

Ima li nam spasa? Nema.

foto: Garry Knight

Moj brat dragovoljac

Moj brat je bio dragovoljac. Mi smo Hrvati, mislim moj brat i ja. Tata i mama su nam bili ustaše ali su nažalost umrli. Da nisu sad bi imali ustašku penziju koje u Hrvatskoj nema ali se ipak dijeli. Moj brat dragovoljac bio je na svim prvim crtama bojišnice. Nikad nikome nije rekao koliko je četnika pobio jer heroji o tome ne govore. Kad braniš rodnu grudu ko ti brani da ubijaš? Ubijanje u ratu je borba za demokraciju.

Oslobodio nas je, moj brat. Nažalost, u borbi je izgubio lijevu ruku. Ne, nije istina da je pijan pao iz džipa koji je uzeo od prijatelja. Tada, na početku rata, svi koji su imali džipove morali su ih, da bi nama danas bilo bolje, dati onima koji ih nisu imali. Mome bratu je bio vječni san da sjedne u džip i vozi džip i da svi Hrvati i sve Hrvatice budu svoji na svome. I danas vozi džip. Na njega ima pravo jer je u Domovinskom ratu pao pod džip i još nema onu ruku.

Moj brat je umirovljen zato jer je dao ruku za Hrvatsku. On misli da mu je mirovina mala i da bi svi koji su u ratu za Hrvatsku dali dio svoga tijela morali imati više od onih koji za Hrvatsku u miru daju čitavo svoje tijelo. Jedno je dati dio tijela kad padneš sa džipa a sasvim je drugo kad bez ruke ostaneš u nekoj hrvatskoj njemačkoj tvornici zato jer se vlasniku Nijemcu jebe za zaštitu na radu. Uostalom, moj brat se nije borio protiv Nijemaca, oni su naši prijatelji, on se borio protiv četnika i još se bori protiv četnika. Četnici su svuda oko nas.

A onda su moga brata pozvali u šator neka tamo bude i govori za medije kako su on i ekipa dragovoljci i kako su za Hrvatsku dali dijelove svoga tijela i kako je danas tisuću eura mjesečno kurac od love. Moj brat dobiva mjesečno više love ali i to je kurac od love. Kako je do toga podatka došao moj brat?

Kad su ga pozvali u onaj šator rekao je, ne idem, nemam zube, svaki zub tisuću eura, to mi je pola penzije a treba mi bar dvadeset zuba. Onda mu je jedan dragovoljac rekao, ne seri, odi u Beograd, tamo imaš super zubare, ja sam tamo platio zub četiristo eura i još mi je zubar dao smještaj badave i mobitel i plaćao mi je taksi.

Moj je brat rekao, neću četničke zube, pizda ti materina, pa je otišao u Beograd. Jučer je poslao u kurac predsjednika vlade, danas će ministra zato jer je život u Hrvatskoj skup a uskoro nećeš sa dragovoljačkom penzijom moći platiti ni srpske zube nego će oni koji su za Hrvatsku dali dijelove svoga tijela morati džipom otići u Beha.

Zašto je moj brat i danas dragovoljac, zašto se on i danas bori iako smo i on i ja i svi naši svoji na svome? Zato jer zbog male penzije mora nositi četničke zube, zato jer ova Hrvatska koja ne da pravo dragovoljcima da imaju hrvatske zube u hrvatskim ustima širi bratstvo i jedinstvo.

Moja prijateljica je za vrijeme Domovinskoga rata imala petnaest godina i bila je na crti bojišnice i ostala je bez obje ruke i bez obje noge ali se nije borila za Hrvatsku tako da ona svoje dijelove tijela nije dala Hrvatskoj nego je samo ostala bez njih. Nju nitko ne vozi u šator jer za nju nema šatora. A ne može u usta staviti četničke zube jer nema džip a nema ni mirovine.

Njezina mama radi u Italiji kao sluškinja. Za koju godinu moja prijateljica Ana će od mame dobiti kolica. Žao mi je što nemam zube, rekla mi je Ana kad je vidjela moga brata na televiziji. Bolje da ih nemaš, rekla sam ja, to su četnički zubi.

Život u Hrvatskoj

Svi oko mene žele pobjeći. Službeno se u Hrvatskoj samoubije 800 ljudi, broj pada iz godine u godinu, ako je vjerovati hrvatskim statističarima. Koliko ljudi bježi iz Hrvatske glavom bez obzira ne znaju ni oni. Da sam deset godina mlađi, da sam deset godina mlađa…Mrmljaju moji prijatelji. Da sam ja trideset godina mlađa ostala bih ovdje jer sam sigurna da je svagdje na svijetu ovako kako je kod nas. Živimo u vremenu kad su sve maske pale. Naši nam se gospodari, ma gdje mi živjeli, podrugljivo kese jer znaju da su njihovi robovi opsjednuti borbom za goli opstanak.
Read More »

Drugi format

Najviše na svijetu volim pametne ljude.