Vedrana Rudan objavila je šesnaest knjiga, koje su prevedene na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski jezik. U Rusiji su joj prevedene čak tri knjige, u Americi nekoliko priča i tri knjige. Kazališne predstave prema njenim knjigama igrane su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Moniki, Budimpešti. Bila je novinarka, kolumnistkinja, radila je kao urednica na Hrvatskom radiju i voditeljica TV emisije. Svaki put je dobila otkaz.
Doživotna robija (2022)
Nakon smrti muža, koga je beskrajno voljela, Loli ponestaje volje. U životu je jedino drži nada da će na licu svoje prekrasne kćeri Tine konačno ugledati iskreni osmjeh. Zbog tog osmjeha spremna je na sve.
Puding od vanilije (2021)
Šta je to demokratski fašizam, zašto Marija nije abortirala, kako ubijati starce bez hiljadu zašto i kako je biti Evropljanka u Beogradu, samo su neka od pitanja koja postavlja Vedrana Rudan u svojoj novoj knjizi.
Ples oko Sunca (2019)
U autobiografiji Ples oko Sunca, iskreno i bez ulepšavanja, Vedrana Rudan piše: o svom nimalo bezbrižnom detinjstvu, o deci i unucima, o putu koji je prešla od prodavačice sladoleda na rivi do najčitanije spisateljice u regionu.
Kad je žena kurva / kad je muškarac peder (2007)
Rukopis Vedrane Rudan oštar je poput smrtonosnog štektanja strojnice. Starost, smrt, gubljenje ljepote, loš seks, mržnja, nasilje, pokvareni, ustajali međuljudski odnosi – sve su to naličja onih ljepših tema koje zapravo pokreću autoricu: mladosti, života, ljepote, dobrog seksa, ljubavi, blagosti, dobrih, svježih ljudskih odnosa.
Život bez krpelja (2018)
Rudan: “U jednom trenutku, dobro, ne baš u samo jednom, svoju sam djecu doživjela kao krpelje koji će mi piti krv dok budem živa. Očajna, napisala sam priču misleći da je to samo moja priča. Kad tamo… Krpelji svuda oko nas.”
Muškarac u grlu (2016)
Ispod pojavnog, vanjskog sloja narativa lagano izbija opor utisak o nemogućnosti komunikacije, o teškoćama na koje nailazimo u nastojanjima da dosegnemo ideal istinske bliskosti između dvoje ljudi, o tome kako smo čak i u najbliskijim vezama koje u životu ostvarujemo ipak osuđeni na to da do kraja ostanemo zarobljeni u sebi samima.
Zašto psujem (2015)
Vedrana Rudan psuje zato što time upućuje posebnu poruku svijetu koji šalje u kurac. Zato što tako odbija pasivno sjediti, čuvati unučiće, smiješiti se urbi et orbi i “čekati smrt da joj se najzad klinci u pedesetoj usele u gajbu”. Zato što je “ljudsko biće koje… smije pisati što mu padne na pamet” ma šta drugi o njoj mislili.
U zemlji krvi i idiota (2013)
Vedrana Rudan se usuđuje reći ono što se drugi ne usude. O Hrvatima i Srbima, o Americi, Izraelu i Palestincima, o Katoličkoj crkvi, o ženama i muškarcima, o sebi i svom mužu… Provjerite i vi zašto su ovi tekstovi Vedrane Rudan, koji su objavljivani u Nacionalu i na njenom blogu, dosad pročitani više od dva milijuna puta.
Amaruši (2013)
Amaruši je još jedan od autoričinih romana u kojoj se junakinje bore za život na život i smrt. Junakinje? Nema junaka? Ili ipak ima jedan? Brak, preljub, odlazak, povratak, djeca, nezaposlenost, Afganistan… pa čak i ljubav, a sve to kroz oči djevojčice Amaruši. Čitajte!
Kosturi okruga Madison (2012)
Seks kao muka, seks kao težak fizički rad, seks kao psihoterapija, seks kao sredstvo da bi se žena oslobodila seksa na bar mjesec dana i seks kao užitak.
Dabogda te majka rodila (2010)
Protagonistica knjige žena je koja živi u sretnom braku, vodi uspješan posao, ima kćer koju voli i koja tu njezinu ljubav iskreno uzvraća. Ipak, i u šezdesetoj godini, nije u stanju razriješiti osnovnu dilemu i pitanje koje je prati tijekom cijelog njezinog odrastanja i života. Miris oca-silovatelja dobro joj je poznat – on zaudara na češnjak i bijelo vino – ali koji je to, dovraga, miris majke?
Strah od pletenja (2009)
Vedrana Rudan: “Ovo su teme kojima sam se bavila pišući za “Feral” i “Nacional”. “Ferala” više nema. Vlasnik “Nacionala” Ivo Pukanić je ubijen. Hvala Predragu Luciću koji mi je knjizi poklonio naslov. Hvala Ivi Pukaniću, jedinom uredniku koji me nikad nije cenzurirao.”
Crnci u Firenci (2006)
Portretirajući riječku obitelj koja se teško nosi sa stvarnošću, i ne opraštajući nijednom njezinu članu mane i slabosti, Vedrana Rudan ispričala je priču koja duboko uznemiruje, bez obzira na to što je često praćena smijehom. Otac je izašao iz rata s dijagnozom PTSP-a; majka radi kao kućna pomoćnica u Italiji i ljubuje sa svojim gazdom da bi sinu mogla platiti školovanje u SAD-u; kćerka je trudna i razmišlja o abortusu; sin se vratio iz SAD-a, gdje je ostavio ženu i dijete jer ne može bez hrvatskog zalaska sunca; nona je ogorčena jer je uvjerena da bi svi najradije da je nema…
Ja nevjernica (2005)
Poučna knjiga u kojoj se govori o Hrvatskoj, medijima, Srbima, Amerikancima, ženama, religiji, konzumerizmu, tranziciji, seksu, braku, djeci, obitelji, tijelu, starosti, smrti i, naravno, mačku Petru Krešimiru.
Ljubav na posljednji pogled (2003)
I drugi roman Vedrane Rudan ima univerzalnu temu, život zlostavljane žene – djevojke, supruge, majke, ljubavnice – prikazan s takvom žestinom i uvjerljivošću da mu je teško naći premca u svjetskim razmjerima. “Globalni monolog” Vedrane Rudan napisan je kao govor kojim se žena, optužena za ubojstvo muža, brani pred sucima, iznoseći pri tom kratku povijest vlastitih nedaća i preplićući je sa središnjom pričom iz lova koja, nažalost, nije i “lovačka priča” nego krvava kulminacija bračne drame.
Uho, grlo, nož (2002)
Tonka Babić, vrsta autoričinog alter-ega, bez ikakve pauze i bez dlake na jeziku govori, brblja, trača, vrišti, prijeti, upozorava, svjedoči, pripovijeda o svemu što se tiče nje, njezinog života i čitavog svijeta. Nitko nije uspio u glave čitatelja uliti toliku količinu vitriola, sirove energije i urnebesnog humora.