Monthly Archives: May 2018

\”Breskvice\”

Kad sam bila dijete u osmogodišnje škole svraćali su liječnici i detektirali avetinjski mršavu djecu. Na moju sreću uvijek bi naletjeli na mene i stavili me na listu djece koja će na kraju godine otputovati na debljanje u Sloveniju. Za zaboravne ili neznalice, nekad se živjelo u zemlji koja se zvala Jugoslavija, Slovenija je bila jedan od njezinih dijelova, tamo se putovalo bez pasoša.

Kakav dobar osjećaj kad te autobusom iz Opatije odvezu do Matulja, pa na vlak, pa putuješ, putuješ, putuješ i evo te u slovenskom, malom mjestu, zvalo se, možda se još zove, Vransko. Tamo smo mi, mršava djeca opatijska, spavali u velikom, lijepom dvorcu. Sobe su imale visoke stropove, prozori su bili ogromni. Kad bih se rano ujutro probudila pogledala bih kroz jedan od prozora i u dvorištu vidjela seljaka sa naušnicom u uhu. Prao je kravi guzicu pokraj stoga sijena, na vrhu stoga bio je tranzistor, treštala je slovenska glazba, braća Avsenik. Nisam bila luda za Braćom, u Opatiji i Mošćeničkoj Dragi bili su u modi naši i talijanski pjevači.

Režim života za nas nejede bio je užasan. Morali smo jesti pet puta dnevno. Mlijeko je u naše šalice stizalo iz vimena krava kojima je onaj seljak prao guzice, ogromne količine mesa i povrća ubijale su nas. Najteže nam je padalo svakoga dana jesti maline ili borovnice. Praznili bismo šalice u grmlje sretni što ne moramo gutati nešto tamno i kiselo što boji zube i ono drugo blijedocrveno. Gadilo nam se voće, gadila nam se hrana i domaći kruh i domaća marmelada i domaći maslac. Gadilo nam se sve što smo morali trpati u usta.

Ustajanje od dugačkih, drvenih stolova bilo je čisti užitak. Ah! Trk na vrh obližnjeg brdašca. Pa kolutanje nizbrdo. Ne mogu vjerovati da sam to radila. Ne mogu ni dokazati. Nitko nas nije fotografirao, razvijanje fotografija bilo je skupo, naši roditelji nisu baš bili pri parama.

Sjećam se i plesova oko logorske vatre. I pjevali smo na sav glas. Ja sam, po vlastitom sudu, bila najbolja pjevačica.

Da, teško nam je bilo i stati na vagu. Oni koji na svoje kosti u sedam dana ne bi nabacili bar stotinu grama bili bi bačeni u karantenu u kojoj su morali čitati i mirovati i obećati da će, kad izađu na slobodu, jesti, jesti i samo jesti.

Nekad sam bila lovkinja na salo?!  Danas bi moji učitelji, da su živi, bili oduševljeni mojim oblinama. Pod ključem koga nije bilo bili smo sat ili dva, učitelji i učiteljice samo su nas željeli prestrašiti. Ako iz Slovenije roditeljima ne vrate deblju djecu nisu ispunili zadatak.

Posjetili smo Velenje. Grad je tada imao jedanaest godina. Baš mi je bilo drago vidjeti lijepi, novi grad koji se rodio iste godine kad i ja. Vidjeli smo i Celje i Kranj, penjali se na izvor Savinje, a možda je to bio izvor neke druge rijeke, ne gugla mi se jer nije bitno.

Ovo jest bitno. Jednom smo se natjecali u pjevanju. Bila sam sigurna da ću osvojiti prvu nagradu. Tako sam dobro, baš dobro pjevala: \”Mjeseče srebrniiiiiiiiiiiii…\” Zaboravila sam tekst. Treće mjesto. ?! Nagrada, zdjela kolača u obliku breskvica. Kolač je izgledao fenomenalno, gricnula sam \”breskvicu\”. Fuj!

Od tada, kad god bih vidjela \”breskvice\”, osjetila bih u ustima gorak okus prvog poraza. Nikad ih više nisam okusila. Ne bih o ovome pisala da mi sin danas nije donio \”breskvice\” koje je napravio svojim rukama. Gledao me dok sam prvu trpala u usta. Žvakala sam, žvakala, pa progutala, pa uzela još jednu, pa još jednu. Pojela sam ih pet iako im se okus u posljednjih pedeset i osam godina nije promijenio.

Ne, nema šanse. Ne mogu ja to. Nikad i nisam mogla. Ne mogu ni druge majke. Kako opisati ono što osjećamo prema sinovima?

10,831 total views, 2 views today

Demokracija u kamenom dobu

Živjela sam u mračini okovana neslobodama širokog spektra. Primjerice, u crnoj diktaturi djecu smo morali cijepiti.

Read More »

10,166 total views, 2 views today

Rijeka, Hrvatska koje nema

Rijekom je danas hodalo \”za slobodu\” nekoliko tisuća ljudi. U koloni su bili svi moji prijatelji, moja djeca, njihova djeca, njihovi unuci, moj unuk.

Read More »

16,379 total views, 2 views today

O mamama i tatama

Tko je najvažnija figura u životu maloljetnog djeteta? Mama! Mama je dijete rodila! Mama je dijete dojila! Mama je uzela porodiljni dopust…

Read More »

9,126 total views, 2 views today

Good Morning, Vučiću

\”Ne bi smjela hvaliti Vučića, Vučić je četnik, to je učinio zato jer se želi približiti Rusima…\”, govore oko mene znanci koji su svi odreda, uključivši i mene, vrhunski politički analitičari.

Read More »

17,413 total views, no views today

Ne, ne, ne preko maila!

Dok smo živjeli u Jugoslaviji bili smo uvjereni kako nas se prisluškuje. \”Neću o tome preko telefona\”, izgovarao je baš svatko. Meni je to bilo smiješno. Zašto ljudi misle da su bitni? Tko ih prisluškuje? Kakve tajne znaju? Kad bi moja mama subotom nazvala svoju sestru i rekla joj da bi se sutra trebale naći na tržnici, razgovor bi završila rečenicom:\”Ne mogu o tome preko telefona.\” Pitala sam jednom mamu kakvu tajnu čuva. \”Kupit ćemo televizor.\” \”Zašto je to tajna?\” \”Zato jer nemamo novaca.\” \”Kako ćete onda kupiti televizor?\” \”Tvoj ujak je šef prodavaonice u kojoj se mogu kupiti peći na drva na kredit bez učešća. Mi ćemo kupiti te peći, a zapravo ih nećemo kupiti nego ćemo samo dignuti kredit, tvoj ujak će nam dati keš pa ćemo onda kupiti televizor. Televizor se ne može kupiti na kredit jer je to luksuzna roba. Ne mogu o tome preko telefona, danas se sve prisluškuje, da se dozna tvoj bi ujak izgubio posao i završio na robiji.\”

Televizor je ušao u našu kuću. Nazvala me moja najbolja prijateljica. \”Ej, mogu večeras doći k vama gledati televiziju?\” Tada smo u kvartu televizor imali mi i nitko drugi. \”Samo ti dođi, gledat ćemo Sanremo.\” \”A kako ste vi kupili televizor, tko vam je dao novac?\” \”Ne mogu o tome preko telefona\”, čula sam sebe kako govorim. Sve mi češće pada na pamet da mi obični ljudi jesmo izašli iz Jugoslavije, ali ona iz nas nije, neće i ne može.

Zapanjena sam. Nema čovjeka u Hrvatskoj koji ne zna da se sve snima što on ili ona izgovori. Na isti način na koji smo svi bili neprijatelji Sistemu u Jugoslaviji tako smo, valjda je to jasno, i ovima u Hrvatskoj. Postojimo \”mi\” prisluškivani, i postoje \”oni\” koji prisluškuju. \”Oni\” se zovu \”službe\”, nitko ne zna koliko u Hrvatskoj ima \”službi\” jer je svaka \”služba\” u službi neke druge družbe. Zaista moraš biti glup k\’o kurac, kad obnašaš visoku dužnost u Vladi, ako misliš da te nitko ne prisluškuje i ne čita tvoje privatne mailove.

Je li moguće da gospođa Dalić nikad nije ušla u kino, pogledala kako funkcioniraju \”službe\”, kako se ljude ucjenjuje, kako ništa ne može proći ispod radara, kako se snimke šalju portalima koji se bave \”istraživačkim novinarstvom\”? Najgluplji kriminalac u još glupljem filmu u džepu nosi mobitel za jednokratnu upotrebu. Želim reći, gospođa Dalić je ili svemirska budala ili je…svemirska budala.

Korupcija je uobičajeni način funkcioniranja u politici. Svi su političari kriminalci, i političarke, ali se od onih visokopozicioniranih očekuje da nisu retardirani. Uzalud. I tako smo mi, zahvaljujući \”istraživačkom novinarstvu\”, saznali da gospođa Dalić dogovara kriminalne radnje pomoću maila. To je uvreda za svakog kokošara u ovoj zemlji. Njemu ne bi palo na pamet preko maila dogovarati kako susjedu ukrasti kosilicu dok je on na operaciji žuči na koju nije čekao mjesecima već je na stol došao preko veze koju nije dogovorio mailom. Za ime Isusovo, gospođo Dalić, jesu li vam ikad testirali inteligenciju?

Nema veze. Što je tu je. Bilo bi nam svima zanimljivije da umjesto što, bez većeg interesa, čitamo mailove iz kojih saznajemo kako nas se opet dere, možemo pogledati tajno snimljene fotke naših političara i kardinala u klinču sa dečkićima i psićima. Znam da postoje i te snimke, njih nećemo vidjeti, šteta, one bi bar nešto promijenile. Možda bi se građane moglo nekako prisiliti da budu osjetljivi na seksualno zlostavljanje djece u katoličkoj crkvi, trenutno ih to uopće ne uzbuđuje, na svoje bi došla i društva za zaštitu životinja. Ova tuga od afere nikoga nije uzbudila. Svi znamo da našim životima vladaju lopine, jedino nismo znali da su naše lopine toliko beskrajno glupe. Ako se glupanima smije nazvati ekipa koja je strpala milijune u džep?

Doduše, ja sam ovom frkom osobno pogođena. Nedavno sam bila u restoranu Fotić u kome se sastalo i ono društvo. Nije istina da je Fotić restoran bezveze kako je to napisala gospođa Dalić. Konobari su fenomenalni, srdačni, crni špageti sa kozicama izvrsni, cijene prihvatljive.

Šteta što će zbog toga što je u Fotiću jednoga dana sjedila i jela prljava ekipa netko zaobići krasan restorančić. Gospođa Dalić bi se vlasnicima Fotića i svima koji tamo rade morala javno ispričati. Ili im bar poslati mail. \”Istraživačko novinarstvo\” će ga onda iskopati i objaviti.

 

7,661 total views, no views today

Metkom do mira u duši

Većina ljudi oko mene hvata se za pištolj kad netko spomene dragovoljce Domovinskog rata. Traže pištolj i kad se spomene Domovinski rat. Želim reći, ljudi oko mene nadrkani su stalno i na mnoge teme. Ja poštujem dragovoljce, svaka njima čast. Nek se grebu i ogrebu, nek nas deru i oderu. Read More »

8,018 total views, no views today

Prrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrvi maj

Danas je Prvi maj. Radnici diljem svijeta ustaju jer su prezreni i jer su roblje. Pokazuju gospodarima da neće moći tako dovijeka, iako gospodari znaju, radnici naslućuju, da hoće. Hrvatski radnici, ako se još tako zovu oni koji nešto rade, sa padelicama u rukama čekali su da im gradonačelnik Bandić na livadi osobno udijeli \”besplatni grah\”. Read More »

7,734 total views, 3 views today