Monthly Archives: July 2016

Prijelomna vijest

Koliko je Nijemaca ovaj vikend odletjelo u zrak za mene nije prijelomna vijest. Meni je jasno zašto lete. Stavimo se  u kožu klinca Sirijca, klinca Iračanina, klinca Libijca, klinca Pakistanca, klinca Afganistanca… Ili klinceze. Mladi ljudi iz zemalja u kojima su nekad živjeli njihovi pradjedovi, djedovi, braća, sestre očevi i majke, susjedi, šira rodbina, danas bauljaju njemačkim ulicama, francuskim ulicama, londonskim ulicama, hodaju u zemljama čije su im vojske zatrle sjeme.
Read More »

32,684 total views, 1 views today

Ulomak iz knjige \”Muškarac u grlu\”

Ulomak iz knjige \”Muškarac u grlu\” koju možete kupiti u Hrvatskoj u svim knjižarama osim u Profilu i VBZ-u. U Srbiji izlazi sredinom augusta u izdanju Lagune.

\”Ajmo se pojebati.“ Njegov molećivi glas žestoko mi ide na kurac, komade pohane puretine slažem na veliki, stakleni tanjur obložen papirnatim ubrusima. Oni upiju mast pa je meso ukusnije. Znam da se neću izvući, da ću se morati pojebati ako ne želim doček Nove godine pretvoriti u katastrofu. Poslije seksa žvakat ću žilavu, hladnu, suhu puretinu.

Imam izbor. Da li imam izbor?

Živi sa mnom u mojoj kući četiri mjeseca, volimo se, valjda, mogu ga odjebati i hladno spremiti večeru ili ga glasno poslati u kurac pa sama sjesti za stol i jesti ili… Ili učiniti ono što znam da moram. Otići na kat, istuširati se i ubrzati miješanje izlučevina tako da stignem u usta uvaliti koliko-toliko jestiv komad mesa. Govorim mu: \”Idi ti pod tuš prvi.\”

\”Zašto bih otišao pod tuš? Opusti se malo. Možemo se pojebati tu na kauču.\”

O, ne. O, ne. NEEEEEEEEEEEEEEEEEE! \”Ne mogu se jebati prljava, smrdim. Želim i da se ti istuširaš. I da dobro opereš kurac.\” Smiješim se da bih sakrila bijes.

\”Kako ti kažeš.\” Penje se na kat. Žvačem toplo meso. Žderem. Ubacujem u usta i dvije suhe šljive odjevene u hrskavu pancetu. Gutam i komad \”pametnog kolača\”. U mene s police gledaju četiri mrtva mobitela. Želimo biti sami na svijetu. Pojma nemam koliko je minuta trebalo njemu da se istušira i meni da pojedem novogodišnju večeru, ako je to uopće bitno. Silazi. Bijeli, frotirski ogrtač na golom, mladom tijelu.

\”A sad ja idem gore\”, govorim, \”pojedi meso dok je toplo.\”

\”Neću novogodišnju večeru pokvariti gutanjem na brzinu, poslije ćemo sjesti i uz svijeće uživati.\”

\”Jedva čekam.\” Vučem se uz stepenice. Zašto s partnerom ne možeš biti iskren? Ili moraš urlati: \”Ne jeeeeeeebe mi se\”, nisam to probala pa ne znam što se dešava kad takav urlik zapara zrak između dvoje ljubavnika, ili moraš u sebi suspregnuti bijes jer je nuđenje kurca ženi čin milosti, pa ga zato mora primati s dubokom zahvalnošću.

Sa svim svojim partnerima povremeno bih imala isti problem. Oni bi meni ponosno nudili svoj kurac i tražili od mene da budem počašćena što se njihov puž pretvorio u opakog udava, a ja bih osjećala sram i nelagodu što se osjećam ucijenjenom. Zašto moje \”ne jebe mi se sada i ovdje“ uvijek zvuči kao uvreda, a njegovo \”digao mi se\” kao vješanje zlatne olimpijske medalje oko moga vrata?

Jebiga.

Tuširam se, ne mažem se gelom, negdje sam pročitala da pogubno djeluje na kožu. Jedan mlaz upućujem u pičku iako sam negdje pročitala da ni to nije zdravo. Ono što sam vodom isprala zapravo štiti moju sluznicu od… Kurca, valjda. Zašto naše pičke nešto mora štititi od kurca, a baš nas ništa ne štiti od nositelja kurca?

Brišem se, navlačim na sebe bijeli ogrtač od frotira, spuštam se niz stepenice. U mojoj kući su kuhinja i dnevni boravak jedan prostor. On žvače puretinu, pojeo je i tri šljive, dva kolača, pa ispio čašu crnog vina. Sjedim na kauču i čekam znak za pokret.

\”Napeta si.\”

\”Nisam.\”

\”I ne budi, ne žuri nam se nikuda.“ On ne zna koliko me smeta kad netko kaže \”nikuda\” umjesto \”nikamo\” jer mu to nikad nisam rekla. Prekratko smo skupa. Dok on jede novogodišnju večeru kao da je predjelo za novogodišnju večeru, u meni kuha. Jebote. Rekla sam ti da možemo upaliti svijeće, sjesti za stol, polako pojesti što sam spremila a onda se pojebati ili ne pojebati. Zašto žderemo kao da žurimo na vlak koji će nas, bar u mom slučaju, odvesti na izdržavanje robije. Ne, ne jebe mi se! I sigurno neće oprati zube prije jeba. Ja ću s njegova jezika svojim jezikom skupljati mrvice kruha, komadiće šljive i ostatke \”pametnog kolača\”. Da sebe volim, da sebe volim, popričala bih s njim kao kći s majkom na umoru kojoj je oduzeta moć govora i rekla mu sve što me muči. Ne jebe mi se, nisam na ovome svijetu da bih tebi ugađala, ako se tebi jebe a meni jede zašto na miru ne porazgovaramo o tome? U našoj priči nitko nije u pravu i oboje smo u pravu. Ti imaš pravo na jeb, ja imam pravo na večeru, ako ja popustim, to je poraz, ako ti popustiš, to je poraz. Mi smo u ratu u kome nema pobjednika. Jebeš rat bez pobjede, ovo je moja kuća, idi doma, jebi nekog drugog. Da te volim tvoj mi prijedlog ne bi išao na kurac. Da te volim…

Što je ljubav? Ako je ljubav davanje i primanje, a često se čin davanja i čin primanja ne odvijaju u isto vrijeme,
onda to nije ljubav nego gubljenje vremena. On ti nudi kurac, ti želiš \”pametni kolač\”, kako uskladiti interese
a da oboje budu sretni? Jede. Kurac mu se pretvorio u ogromnog puža golaća, još ću morati krenuti u specijalnu
akciju da iz mrtvih dignem ono što me mrtvo najviše raduje. Gledam ga, on je zaista komad, govorim sebi, nezahvalna si, neke bi u zlatu platile da se takvom jednom na njih digne, na ovome svijetu nema mnogo parova koji dočekuju Novu godinu u društvu s napetim kurcem…

Opuštam se. Čemu analize? Kad proguta kolač i ispije vino, krenut ćemo na jebanje. Tko živ tko mrtav.

11,986 total views, 3 views today

Gledam vas

Pročitala sam knjigu Ellen J. Langer \”Vratite svoj biološki sat unatrag\”. Stari smo onoliko koliko odlučimo biti stari. Na svijet možemo gledati kao na dolinu suza, to će biti pogubno za naše zdravlje, rakovi i infarkti ludi su za takvim ljudima. Ako na svijet budemo gledali kroz naočale barbi boje proslavit ćemo stoti rođendan okruženi bijesnom rodbinom, a novinar lokalnog lista napravit će s nama intervju i još će nas mobitelom fotkati.

Koliko bih toga morala zaboraviti i koliko bih često morala skrenuti pogled sa hrvatske stvarnosti da bih njuške naših političara, tajkuna, prodanih novinara, nogometnih mafijaša, licemjernih popova…, da bih sve njih pretvorila u raskošan buket koji će mi omamiti mozak i vratiti biološki sat unatrag? Ako krenem buljiti u Hrvatsku nespremna da širom zatvorim oči moj će sat mahnito krenuti unaprijed.

Što moram zaboraviti? Ono što me u posljednje vrijeme gotovo dotuklo je Karamarko. \”Moj\” potpredsjednik \”moje\” vlade namjeravao je sa svojom ženom uz pomoć neke Ukrajinke prodati Fincima nuklerku. Lova je bila ruska. Kad sam to pročitala pomislila sam, čekaj, jebote, sve ima svoje granice pa i retardiranost naših političara i njihovih žena. Kome u Hrvatskoj sa kvocijentom inteligencije pedeset može pasti na pamet da šuruje s Rusima dok Hrvatska čuči u najzabitijem mračnom kutku američke guzice? Ipak, to se dogodilo. Pa ti sklopi oči i vrati uru unazad. Ostarila sam deset godina preko noći.

Srećom, Ameri su Karamarka poslali u mračinu iz koje je dogmizao i koknuli nam vladu. Vratilo mi mojih deset godina. Jedan od najednostavnijih načina da čovjek sačuva mladost  je nečitanje, neslušanje priče o hrvatskim budućim izborima i negledanje televizije. Ništa lakše. A onda odeš na tržnicu, to sam danas učinila, naletiš na štand gdje se prodaju ručno izrađeni njoki i umak od rajčice sa bazilikom, želim reći, kupiš odličan ručak za dvoje, pedeset kuna… Kad… Neka gospođa te zgrabi za ruku pa ti krene govoriti kako joj je brat dao život za \”ovo\”, kako joj je i muž dao život za \”ovo\”, kako ni jedan ni drugi nisu dobili \”status\”, kako ona misli da bi sve \”mafijaše\” trebalo pobiti, i njihovu djecu bi trebalo pobiti i sjeme bi im trebalo zatrti… A ja sam se tako radovala ručno izrađenim njokima sa ručno izrađenim umakom od rajčice sa bazilikom i vraćanju u mladost. Kamo pobjeći?

Kupila sam cvijeće… Prišla mi je starica, pogledala me u oči i rekla mi  da nikad neće zaboraviti naše gimnazijske dane i da li sam pročitala knjigu \”Ja, Milan\”. \”Tko je \’Milan\’, pitam prastaru vješticu. \”Bandić.\” \”Zašto bih čitala knjigu o Bandiću\”, osjećala sam kako mi kontrola nad biološkim satom bježi u krupni, muški spolni organ da bi tamo i ostala. \”Treba pročitati tu knjigu. Ako nisi znala, u ovoj zemlji s v i su mafijaši, i lijevi i desni i crni i crveni.\” Veselo sam joj rekla da sam čula od prodavačice blitve da će Milanu montirati pedeset stentova,  čovjek je gotov. Moj je biološki sat munjeviti izašao iz kurca kad sam spoznala, nije sve tako crno.

\”Dosta\”, rekla sam sebi u sebi, \”dosta, dosta, dosta, u knjizi piše da plastične operacije umu šalju poruku da si mlad pa i postaješ mlad. Zakucala sam na vrata moga postolara kome je propao posao pa sad na crno bivšim mušterijama uštrcava filere. Petsto eura briše četrdeset godina na šest mjeseci. Iz njegove sam radionice izašta spremna krenuti sa faksa na posao.

Postala sam konobarica. Već prve večeri vlasnik kafića me jebnuo, radila sam od šest ujutro do ponoći i tako trideset dana u mjesecu. Godila mi je pažnja moga gospodara, uvalio bi mi ga na kraju dana čim bih odložila crnu, dugačku pregaču, ali me nije platio.Vraćanje biološkog sata unatrag veliki je zajeb. Dala sam otkaz, čekala da fileri popuste i pokrenu mi sat unaprijed, unaprijed, unaprijed.

Trenutno sam na umoru. Govore mi kako bih mogla ozdraviti ako budem čvrsto žmirila. A ja baš neću. Gledam vas širom otvorenih očiju. Veseli me što ću ja počivati u miru dok vi budete  birali između Milana i Milana.

U ovoj zemlji samo je mrtav čovjek sretan čovjek.

10,239 total views, no views today

Bikovi u okovima

Pisati o svakodnevnim sranjima koja se događaju u ovoj usranoj zemlji mora da je stresno. Srećom o tome najčešće pišu ljudi kojima je rečeno kako da pišu pa su autori tekstova potpuno opušteni, osim kad skuže da im gazda neće platiti. Mi koji s vremena na vrijeme pogledamo novine ili bacimo oko na neki portal, dobro se izrigamo pa brisnemo u neku rupu i tamo tjednima čekamo da nam se želudac umiri.

Što mene uznemiri kad mi muž baci novine na stol? Mnogo toga. Gadi mi se, primjerice, da \”moj\” premijer za koga neki veliju da on jest još uvijek premijer a drugi se kunu da je samo \”tehnički\”, ne zna govoriti hrvatski. Kad sam ga prvi put čula mislila sam da sam u ludnici. Liječnici testiraju stupanj moje bolesti. Ako mogu odgledati mucavog kretena bez potrebe da razbijem televizor pustit će me na slobodu, ako popizdim, a svatko bi popizdio, na mene će navući onu košulju. Uz nadljudske napore sam shvatila da mucavi, jecavi, nesuvisli gospodin jest “moj” premijer i da to jest normalno jer ovo je Hrvatska. Trenutno gospodin premijer koji možda to je a možda i nije ljetuje u mome gradu, preciznije, stanuje u vili na moj račun sa svojom dječurlijom i ženom, turbovjernicom kojoj je svaki smrtni grijeh stran pa tako i onaj, ne pokradi bližnjega svoga. Pa ipak, i ta žena i taj Kanađanin od mene kradu a sebi i svojima daju.

Povremeno, a možda i svakodnevno, na našim se ekranima ukazuje poslanik u Saboru, kosa mu je crna poput gavranova krila, i priča nam kako moramo vjerovati u Boga, kako se ne smijemo jebati osim kad želimo roditi Hrvata ili Hrvaticu. On se u životu, sudeći po tome s koliko komada djece doma moli Oče naš, pet puta pojebao. To me ne bi toliko uznemirilo, neka se ljudi jebu onoliko često koliko ih volja da taj isti čovjek u Dnevniku ili nekoj drugoj jednako ozbiljnoj emisiji Hrvatske teve nije izjavio kako nikad u životu nije drkao. Jebote! Ne jebe, ne drka, mlad je čovjek, svi mi koji ga gledamo i slušamo žrtve smo njegovog frustriranog kurca. Nama će njegova jaja koja pucaju po šavovima doći glave.

O Hasanbegoviću već i hrvatski gladni vrapci na krovu pjevaju. Naš ministar kulture koji možda to još uvijek jest a možda i nije daje tri ogromna intervjua dnevno. Objašnjava nam što je \”lijevo\” a što \”desno\”. Gleda u objektiv naoružan trondevnom bradom i govori o ljepotama nacizma. U posljednjem ogromnom intervjuu pušila mu je gospođa koja je istovremeno i zagrebačka najžena, i doživi “osobni Uskrs” kad ugleda Bandića, i dobiva lovu od Bandića, preciznije od građana grada Zagreba, i godinama nije uspjela shvatiti da bi morala plaćati najam za prostor koji koristi a nije njezin. Daje i savjete iz domene seksa, koliko čujem, ovo nije zlobno, žena je tu zaista doma. Ukratko, kad je vidim riga mi se. Hasanbegović koji čak i nije Hrvat, meni su svi doma ustaše pa smijem biti ovako slobodna, meni Hrvatici drži lekcije iz hrvatstva i jebe mi hrvatsku komunističku mater zato jer mi se ne sviđa kako se gospodin pali na nacizam. Neka mi dragi Bog oprosti zbog predrasuda, hvatam se za pištolj kad vidim muškarca visokog 1,63. Ti likovi svake večeri legnu u krevet s nadom da će se probuditi visoki 1, 89 i svakog jutra zato što se to nije dogodilo jebu mater svima. Bivši ministre, prestanite jebati građane Hrvatske! Postoje hormoni za rast, postoje psihijatri.

U jednom dalmatinskom gradu bolesnici dijele letke koji su naputci za roditelje male djece. Na njima piše da vampiri postoje ali oni nisu dobri kako to prikazuju perverzni crtići, oni ne ljube i ne pate i ne vole cvijeće, oni sišu krv zato dječica ne bi smjela gledati filmove sa vampirima, a tate i mame ne bi smjele koristiti zaštitu dok vode ljubav. Svi koji se budu prašili samo zbog orgazma završit će u paklu i tamo morati slušati govore Franje Tuđmana i gledati smješak one gospođe koja organizira marševe “za život” i koja živi u dvorcu kupljenom od love koju je zaradila dilajući kontracepcijske tablete.

Na Hrvatskoj teve padaju glave kao da oni koji su bili na vlasti ne znaju da više nisu i da više na vlasti neće biti. Najbolji novinari dobivaju otkaze, Udruženje novinara ili kako se već zove ta ekipa sve to šutke gleda i boli ih kurac zato jer ni oni ne smiju drkati. Prvi put sam ovih dana čula da najbolja hrvatska teve voditeljica Danijela Trbović nije najbolja hrvatska teve voditeljica nego Srpkinja kojoj je , za početak, ukinuta emisija, ako bude hrvatske pravde netko će je skratiti za srpsku glavu. OVO JE HRVATSKA!

Znam da se ponavljam ali uvijek govorim istinu, rigala sam jutros i rigala i rigala… Kad, na vratima ugledah moju susjedu. \”Zašto rigaš?\” Ja joj kažem. “Jesi li ikad bila na farmi bikova?”, pita ženska mene. \”Nisam.\” \”Bikovi su ti ogromne, snažne životinje, čame u boksovima i čekaju na klanje lancima privezane uz ogradu boksa. Šta misliš zašto se nikad ne otrgnu sa lanca iako bi mogli i ne krenu galopom na livadu?\” \”Pojma nemam. Možda zato jer pokraj njih stoji krava u koju su zaljubljeni? Nepopravljivo sam romantična.\” \”Ne, draga moja, bikovi jednostavno nisu svjesni svoje snage.\”

Jebote! To je problem nas građana ovog sranja od zemlje. Tupo gledamo pred sebe sa debelim lancem oko vrata i čekamo…Čekamo…Čekamo… A samo bi trebali trznuti glupom glavom i u masnu mrlju pretvoriti sve nedrkadžije, mucavce, naciće, krvopije, kurve i urednike Hrvatske teve.

8,946 total views, 1 views today