Kad sam rodila sina imala sam nepunih dvadeset i šest godina. U moje vrijeme bila sam starija prvorotkinja. Željela sam imati dijete da ljudima oko sebe dokažem da sam “normalna”. Imati dvadeset i šest godina i biti bez muža i djece tada je bila čista perverzija.
Ni jedna žena na svijetu ne zna što znači roditi. Mame kakva sam ja tada bila jedva su čekale da se riješe trbuha, da opet postanu vitke cure, da se sve vrati na staro.
Bila sam sigurna da rađanje moga sina, naslućivala sam da će biti sin, ništa neće promijeniti u mom životu. On će rasti uz pomoć baka, ja ću nastaviti sa svojim životom koji sam vodila prije, na njegova oca nisam računala jer je već tada bio nebitan.
Rodila sam. I više nikad ništa nije bilo isto. Gotovo odmah shvatila sam da na ovome svijetu za mene postoji sin, sin i sin.
U mene je ušao strah. Pakleni strah. Jeza. Užas. Što ako se mome sinu nešto dogodi? Brojala sam minute kad bih bila bez njega. Njegov miris mi je bio trajno u nosnicama, spavao je na mom trbuhu ili u krevetiću.
Ujutro bismo se zajedno budili i gledali jedno drugo kroz bijelu mrežu iza koje se valjalo njegovo bucmasto tjelešce.
Užasan je osjećaj biti toliko vezan uz neko drugo ljudsko biće. Ljubav koju sam osjećala prema njemu me fizički boljela. Strah da će mi ga netko ili nešto oteti bio je nepodnošljiv. Nisam se mogla smiriti. Svaki njegov kašalj me ubijao. Što mu je, što mu je, što mu je… Hoće li umrijeti?
Imao je dvadeset i jednu godinu, trebao je otići na studij u Ameriku, poslala sam ga u privatnu kliniku. “Obavi sve preglede. Sve!”
Htjela sam imati papir koji će izbrisati moj užas, željela sam ga otpratiti na put opuštena i koliko toliko sigurna da nije bolestan iako mi je otkako se rodio nešto u meni govorilo, bolestan je, bolestan je, bolestan je… Svoje ludilo nisam imala s kim dijeliti pa ga i nisam dijelila.
Otišao je mom kardiologu. Tada je holter bio misaona imenica, ultrazvuk srca pregled za koga je jako malo ljudi čulo. Inzistirala sam da doktor mome sinu napravi “generalku”, što košta da košta. Kardiolog mu je rekao, nije ti lako s njom. “I nije” rekla je moja beba.
Kad su došli rezultati pregleda lice doktora bilo je bijelo poput njegove kuta. “Vaš sin je rođen s aneurizmom aorte, ni srčani zalisci mu nisu zdravi.” Vidio je da nestajem. “Ne, ne, ne! Nemojte se uznemiravati. To je bolest koja sporo napreduje, proći će mnogo vremena prije nego bude morao otići na operaciju.
Gledajte osmrtnice u Novom listu, pratite koliko će mladih, zdravih ljudi otići prije njega. Sudari, motori…” “Tuđa mrtva djeca me nikad neće moći utješiti.” Ipak sam smogla snage da se sinu koji se osjećao dobro kiselo nasmiješim. Dok ovo pišem osjećam želudac u grlu.
Danas moj sin ima četrdeset i osam godina. Dvadeset i sedam godina moj je život bio pakao. Nikad u tih dvadeset i sedam godina nije prošao dan a da ja nisam osjetila strah da ću izgubiti svoje dijete. Naglo, bez najave. Puknuće aorte koja se s godinama širila izaziva smrt u roku od šezdeset sekundi.
Moj se sin oporavlja. Na Rebru ga je operirao profesor Hrvoje Gašparović. Svo ovo vrijeme nadala sam se da ću umrijeti prije njegove operacije, da neću proći kroz što sam prošla. U salu je ušao u osam ujutro, u šok sobu u sedamnaest.
Profesor Hrvoje je svjetski poznat kardiokirurg. On je mome sinu, ne znam koliko ima kirurga koji tako nešto mogu napraviti, od njegovih jadnih zalistaka sašio nove. Čarobnjak? Običan čovjek nije.
Koliko ljudi u Hrvatskoj zna da među nama živi čovjek koji bi mogao bilo gdje u svijetu biti u zlatu plaćen pa ipak ostaje na Rebru? Ostaje u Hrvatskoj.
Zašto nama jadnicima mediji ne bi iz dana u dan servirali informacije da u našoj zemlji kojom vlada šljam i ološ živi jedan Hrvoje koji se kao dijete motao u kirurškoj sali uz noge svoga oca i koji je tada znao da će jednom biti kirurg ali najbolji?
Ne daje intervjue, ne fotka se, meni je ipak rekao što poručuje srčanim bolesnicima. “Ne bojte se operacije, ne dolazite u bolnicu sa dušom na jeziku.”
Da. Lijepo rečeno. Samo…Da bi ljudi mogli preživjeti moraju i znati kome će dati svoje srce. Hrvoje Gašparović. Blještava svjetlost u hrvatskoj mračini.