Jadranka Šegota

Jadranka

Okružena sam ženama koje me strastveno ne zanimaju. Slušam tužne priče o njihovim promašenim životima. Muževi ne cijene njihovu teletinu u umaku od govedine, nezahvalna djeca im se porukom jave jednom tjedno, nevjeste su opsjednute karijerom, sinovi zbog tih kuja moraju odlaziti po djecu u vrtić i kuhati ručak onoj anoreksičnoj kravi…

One koje nemaju muževe preko interneta traže jebače koji bi morali biti i električari i parketari i keramičari i doktori nauka i fizioterapeuti i još bi se trebali zaljubiti u njihovu tridesetogodišnju djecu kojima treba novac i krasan otac.

O muževima onih koje ih imaju sve znam.

Hrču poput nilskog konja na samrti, prde glasno jer je to “zdravo”, imali su ljubavnicu pred dvadeset godina, one im to još nisu oprostile. Daveži zarađuju premalo, ne traže veću plaću, nikad šefa nisu poslali u kurac, ali nju jesu i jučer i prekjučer i sinoć prije spavanja i jutros kad su se probudili.

“Dosta mi je svega”, vrište one koje nemaju muža. “Želim kurac, dopizdili su mi vibratori, znaš da mi je onaj crni, onaj najbolji, crknuo na pravdi boga”, šapnula mi je sinoć u jedan ujutro Nena koja lovi muža petnaest godina.

Danas je nedjelja, mobitel se ne glasa. Sve žene oko mene znaju da je On, moj On, čitav dan doma. Nije. On je s Njom, ali nema nikakve potrebe da to njima kažem. Zato nedjeljom uživam. Popnem se na kat, iz velikog ormara izvučem torbe koje mi je u posljednjih trideset godina napravila Jadranka Šegota, složim ih na kauč, njima pokrijem fotelje, vješam ih na naslone stolica. Pa ih gledam.

Niste čuli za Jadranku Šegotu?

Koji gubitak, koji jebeni gubitak. Žena od kože izrađuje čarolije. One svaku normalnu ženu mogu brže dovesti do orgazma nego servisirani vibrator ili čokoladna torta. Ta je ženska u Londonu odijevala Eurythmics i još neke bendove. Danas živi u Istri daleko od mene. Ona je jedino žensko koje znam a da ne kuka.

Ne treba joj “muž”, ni “jebač”, ni “zaštitnik”, ni “električar” ni “parketar” ni “ljubav”. Treba joj šivaća mašina, glas unučica u slušalici, komadi kože oko nje i mir da bi mogla ni iz čega stvoriti sreću za nas koji je volimo.

Mira nema kad sam ja u pitanju. Predaleko mi je da bih odlazila k njoj svaki dan i gledala je kako radi, zato je zovem i davim. Njene su torbe meni ono što je pijancu boca, bebi bočica, nerotkinji izostanak menstruacije, mojim “prijateljicama” “muž” ili beskrajno naklapanje o višesatnom pripremanju juhe od svinjskih nogu.

Jadranka ne brblja, s njom ne možeš provesti dva sata u riganju žuči na djecu koja su se pretvorila u bešćutne otimače tvojih nekretnina. Ona šalje fotke. Torba boje meda, torba boje mora, torba boje zla, torba boje mrlje na repu moje Pepice, torba boje očiju mog najdražeg muškarca…

Pa onda ja nedjeljom, danas je nedjelja, gledam u dragulje koji su nekad bili fotka, ovoga ih trena mogu opipati i njuškati. Pipam ih i njuškam. One su moja radost, moja djeca koja me nikad neće odjebati i oteti mi kuću, moji ljubavnici koji neće otići, one su budući muž koji će nedjelje provoditi sa mnom.

Danas je u mojoj praznoj kući dvostruko slavlje. Dok sam razgledavala svoje blago, stigla mi je fotka.

Zelena sreća još uvijek je u Istri, u moj život stiže sutra. Hoću li dočekati sutra? Jadranka, jesam li ti ikad rekla koliko cijenim tvoj raskošni talent? Koliko se divim snazi s kojom se godinama boriš s neizlječivom boleštinom? Koliko volim tvoju skromnost? Tvoju otkačenost? Tvoju hrabrost da se nosiš s najbližima koji u tebi ne vide ništa od onoga što ja vidim. Oni misle da si ti obična mama i obična baka. I servis za sve frke. A ti si Čudo.

Kad umreš, saznat će. Danas sam odlučila. Preko mene mrtve živjet će neinformirani. Jadranka, na mreži si. Živjet ćeš vječno. Znam da ne jebeš ni slavu ni panegirike. Ovo sam napisala za svoju dušu. Svima želim objaviti, postoji žena koja me usrećuje već trideset godina.

Hvala, Šegota!