Ja nisam javna ženska!

Prvi put u životu dogodilo mi se nešto što nikako ne kužim. Za jedan sam naš portal izjavila da mi je drago što je Gotovina pušten na slobodu i da on za mene nikad nije bio zločinac. Kad…

Osuše na mene neki čitatelji i čitateljice drvlje i kamenje. Zaprepastila sam se. Naravno da se ljudi koji čitaju moj blog mogu sa mnom složiti ili ne složiti ali da će me ikad itko prozivati zbog mog stava, to mi zaista ni u snu ne bi palo napamet.

Kome ja odgovaram za svoje stavove? Tko me plaća da bih izgovarala “prave rečenice” u “pravom trenutku”? Na koncu, tko sam ja da bih morala voditi računa o onima koji me čitaju?

Jedna vrlo ljubezna gospođa napisala mi je pismo zgrožena mojim stavom koji je potpuno neprihvatljiv jer sam ja javna osoba. A javne osobe moraju paziti što govore. Javna osoba? Ja?

Tko je javna osoba? To je političar ili političarka koji odgovaraju svojim biračima. To su visoki državni službenici koji moraju paziti što govore da ne bi naškodili interesima zemlje koju predstavljaju. Naravno da su zbog svoje velike odgovornosti i stalne prisutnosti u javnosti dobro plaćeni. Nadnica za stres. Nije lako stalno lagati.

Javne osobe su i glumci i glumice, pjevači i pjevačice jer žive od pojavljivanja u javnosti, govorenja u javnosti, svlačenja u javnosti, plakanja u javnosti, glumljenja u javnosti i pjevanja u javnosti.

Javne osobe su biskupi, kardinali, papa, svi oni moraju paziti na svaku izgovorenu riječ jer žive od milodara svojih ovaca i državnih budžeta državica na čijem su čelu bogobojazni predsjednici vlade.

Javne su osobe i novinari koji moraju pisati onako kako im gazda kaže jer gazda živi od pranja mozga javnosti koja onda lakše puši priče javnih osoba u vladi i tajkuna kojima je vlada glasnogovornica.

Javne osobe su i profesionalni borci za narodna prava, radnici nevladinih udruga koje ne plaća vlada, zato su nevladini, ali ih plaća neka druga vlada, nikad se ne zna koja, tako da su i nevladini i vladini. Ti su uvijek na strani obespravljenih, gladnih, golih, bosih, izbjeglica bez obzira koje su nacionalnosti. Najbitniji su kad se održavaju izbori. Onda su stalno na teveu pa nam govore gdje se kradu glasovi.

Javne su osobe i dužnosnici iz EU kao i strastveni borci za ulazak u EU. Dužnosnici su plaćeni da javnosti male zemlje koja želi ući u EU jebu mater na široke teme a borci za ulazak male zemlje u EU su gospođe i gospoda koji se civilizirano smiješe i na ekranu i u javnosti govore kako institucije zemlje koju žele uvaliti u EU rade svoj posao.

Da, mnoge su osobe javne osobe, plaćene da paze na svaki svoj uzdah, riječ, osmijeh ili pokret ali ja nisam među njima. Ono što pišem na privatnom blogu pišem u svoje ime, nitko me ne plaća.

I kad ponekad, vrlo rijetko, nastupim na teveu govorim u svoje ime, nitko me nije delegirao da bih tamo zborila. Ne radim ni u jednim novinama jer ne želim biti sluga gadnog gospodara.

Pišem knjige ali nikad ni za jednu svoju knjigu nisam dobila nikakvu nagradu ni potporu, možda ju je dobio moj izdavač ali ja ništa od toga nemam, tako da se o meni ne može govoriti kao o velikoj, uglednoj književnici čija je riječ teška poput biskupove poslanice.

Ja nisam javna osoba, ja sam slobodna osoba. Mogu govoriti i pisati šta me volja. Tako radim, za svaku svoju riječ odgovaram samo sebi. Svoj status plaćam iz svog džepa.To je nevjerojatna privilegija koju malo njih može sebi priuštiti. Ja sam sretnica.

Zato me zapanjilo kad su se neki javili na moj blog i pisali kako su “razočarani” mojim stavom, nisu ga od mene “očekivali”. Dragi moji koji me čitate, nikad, nikad i nikad nemojte od mene nešto “očekivati”.

Ne pišem za vas, pišem da bih opustila sebe. Ako se sa mnom slažete to je vaš problem, ako se sa mnom ne slažete, opet vaš problem. Kad pišem tekst nikad ne mislim kako će “odjeknuti”, nisam toliko bahata, ni što ćete vi o tome misliti.

Zato, bez obzira što napišem, imajte na umu da ja nemam na umu ni povrijediti vaše osjećaje ni dovesti vas do orgazma. Ja sam jednostavno nejavna osoba, pišem kod sebe doma. Zato neka vam moji tekstovi ne izazivaju pjenu na ustima ni suze radosnice u očima. To bi me jako rastužilo.

Eto, toliko od mene za one koji su me voljeli pa me više ne vole i za one koji me nisu voljeli a sad su u meni najzad otkrili da sam ipak “naša”. Nisam i nikad nisam ni bila ni “naša” ni “njihova” nego svoja ma što vi mislili o tome.

Da, raduje me što je Gotovina na slobodi. Da, nikad nisam mislila da je Gotovina zločinac.

P.S. Ovim tekstom ipak pokazujem da mi je stalo što o meni mislite? Zapravo, ja sam kontradiktorna? Pa…