Srbi i Hrvati su dobri ljudi

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.

I oni tamo i mi ovdje već godinama živimo u zemljama kojima vladaju bešćutna bića. Ukradi, stekni, gradi, stvori samo za sebe, svoju djecu, svoju unučad i praunučad. I Srbi i Hrvati su se s tim, očito, pomirili, znaju da ne mogu računati na ljude kojima su na izborima dali ili im nisu dali glas. Oni vladaju, a obični ljudi se snalaze kako znaju i umiju.

Živim među običnim ljudima i gledam kako se već trideset godina, i kad ima poplava i kad ih nema, međusobno pomažemo. Tko je koje vjere ili nacije, tko gdje živi najmanje je bitno. Izmjenjujemo lijekove da bismo jeftinije prošli. Iz Makedonije dobivam kapljice za oči, iz Beograda mi stiže kajmak, brda knjiga, slovenski prijatelji mi donose njihove specijalitete koje volim, ja za njih držim ribu u frizeru.

Ima li smisla pisati ovdje o mladim majkama koje međusobno razmjenjuju dječju odjeću i skupljaju dječju hranu za nezaposlene, siromašne prijateljice? Kakve veze ima je li prijateljica koja nema posla  Srpkinja, Bosanka ili Dalmatinka? Mojoj mladoj prijateljici nije problem u deset uvečer odnijeti na vrata uvin čaj ženi koja nema love, koja ne može dobiti državljanstvo, koja će uskoro izgubiti krov nad glavom, ali će joj ekipa anonimnih žena pitaj boga koje nacije naći drugi.

Ni umirovljenici ne znaju naciju svojih prijatelja. Neki imaju dvije štake viška, drugi medicinski krevet ili posebni madrac, treći skup lijek protiv zgrušavanja krvi koji njima više ne treba, ali oni znaju kome treba i tko ga ne može platiti.

Ovih smo se dana naslušali o hrvatskim kuharima herojima. Sigurna sam da ti heroji nisu heroji od jučer, dobri ljudi su dobri i kad se zemlja ne trese. Hranili su gladne i do sada, daleko od reflektora i začuđenih „komentatora“ koji analiziraju ovaj „fenomen“. Koji jebeni „fenomen“? Ne radi se ovdje ni o kakvom „fenomenu“. Ljudi na prostorima bivše Jugoslavije trpe glad, besparicu, bijedu i nesreću već trideset godina. Navikli su na nju i pomažu jedni drugima kad god mogu.

Čak i zloglasni navijači koji su samo nečija nesretna djeca iznenadili su mnoge. Nisu to divlje zvijeri  spremne da „Srbinu“ ili „Hrvatu“ u svakom trenutku pregrizu žilu kucavicu. I oni su samo dobri ljudi kojima nikad nitko nije dao priliku. Kad bi imali posao, kad bi mogli živjeti od svoga rada, planirati budućnost, unajmiti ili kupiti stan, „ubi, ubi…“ im sigurno ne bi bio omiljeni poklič.

Strašan potres koji je pogodio Hrvatsku otkrio je i da ti „divljaci“ imaju dušu. Ne bi potres u njima otkrio dušu da je ti dečki nemaju. Da su naša sirota djeca ikad u zemljama na ovim prostorima dobila šansu, pokazala bi nam i dobrotu.

Mene ovo što se dešava nije iznenadilo. Ja među dobrim ljudima svih nacionalnosti živim već trideset godina. Pa ipak, kad sam jutros na nekom portalu pročitala kako bezimeni starac iz Srbije želi Hrvatskoj poslati svoju ušteđevinu od 300 eura, dvije „nenošene jakne“ i komplet Zepter posuđa, nisam mogla a da se ne upitam, mogu li ja ipak više?

Mogu. I hoću. Naša djeca ne mogu više nego što čine. Dvoje djece nam je na petrinjskim i glinskim krovovima već tjednima, ostala djeca provode dane u centrima za prikupljanje pomoći, i unuk je u blizini. Naša djeca ne znaju jesu li dimnjaci koje ruše „srpski“ ili su „hrvatski“.

Zato me nervira, baš me nervira kad „analitičari“ pišu pizdarije o Hrvatima i Srbima koji su dobri samo u nevolji. Zašto ne uzmu u obzir da ovdje nevolja traje već tri desetljeća. Ogromna većina ljudi na našim prostorima mogla je zaraditi mirovinu šireći dobro.

Budale to ne vide, političari o tome ne govore. Njihov posao je širenje mržnje. Oni su naše najveće zlo. Naš potres svih potresa. Zemlja po kojoj oni hodaju nikad se neće prestati tresti.

 27,259 total views,  22 views today