Prva bračna noć*

Izašli smo iz opatijskog parka i uputili se prema kavani Kontinetal. Sišla sam niz stepenice, crnu vjenčanicu pridržavala mi je kuma Hela. Htjela sam se presvući za bračno putovanje. Konobarica nam je, nakon što smo naručili kave i vodu, rekla da je šifra za WC 3030# Ako vam zatreba, jako, jako je uredno. Uz Helinu pomoć jedva sam sa sebe skinula haljinu i uski bodi u kome sam se osjećala kao kit u tajicama. Oslobodila sam se, navukla crnu majicu i crne lanene hlače.

U kavani me čekao Novi u bijelim lanenim hlačama i bijeloj majici. Mužu kome se kroz tanke hlače nazirala batina nisam rekla: „Je li ja to vidim pištolj ili me želiš, dragi.“ On sigurno nije čuo za autoricu pitanja Mae West( 1893-1980).

Sjeli smo u auto koji sam mu kupila.  Just married nije pisalo na zadnjem staklu. Volimo privatnost.  Satima smo se vozili do Ploča. Ušli smo u apartman gospodina T. Nije bilo čega nije bilo. Novi je jeo. Ja nisam. Bila sam previše uzbuđena. Pred nama je bio početak sreće koju samo smrt smije razvaliti.  Istuširali smo se i legli. 23.00. Moj je mobitel vibrirao. Nepoznat broj. Večernji? Indeks? Dnevnik.hr? Gloria? Jutarnji? Jebeni lešinari!

„Halo“, zarežala sam. Bivši. ?! Isuse Kriste! Nešto se strašno dogodilo?!  „Hela“, rekla sam Novome dok sam ulazila u kupatilo. Svojom je štapinom formirao šator, od mene je očekivao da ga srušim.

„Alo“, rekla sam, „umireš?“ Plakao je. „Ne. Nalaz urina mi je uredan, mokraća mi je zlatnožute boje…“ Jebote! „ Ako nemaš rak mozga u četvrtom stadiju, odjebi!“ Ridao je. „Imaš tri sekude!“

„Djeca…“ „Govori! Reci!“ Plakao je. „Proklet bio, progovori!“ „Samo mi ti možeš pomoći…“ „Progovori!“ „Srećom, tlak mi je 160/90, uzet ću još jedan Prexanil…“ „Jesu li naša djeca živa, idiote prokleti!“ Raspadala sam se od užasa.

„Jesu, sve je u redu, samo…“ „Samo što?“ „Oni govore da je kuća mojih roditelja prevelika za mene jer sam sada sam k’o prst u svemiru. Našli su kupca, za mene su unajmili garsonijeru, platili su jednomjesečni najam, novac će međusobno podijeliti.“ Jebote, jebote, jebote! Koja sebična stoka! Da mi ih je vratiti u pičku materinu, spasila bih se. „Zato sam te zvao. Ako se možeš sutra vratiti…Da ne ostanem bez krova…“ „Naravno“, rekla sam, „ne brini, srce, stižem.“ Jecao je u daljini.

Koje jebeno smeće! Novi je spavao snom mladoženje. Šator je nestao. Ležao je na trbuhu i tiho disao.  Nisam vam rekla,  nije od mene mlađi samo šesnaest godina. Bojala sam se linča. Ljubila sam mu kralježnicu i ugrizla ga za riticu. Takvu riticu ima Sean Penn u filmu „21 gram“. Mirisao je na Božić, Dan Republike, Dan ustanka, Dan domovinske zahvalnosti, Tijelovo, mirisao je na sve hrvatske praznike i sve neradne dane.

Legla sam i čitala poruke. „Kurvo!“ „Stara kravo!“ „Ni Manolić (1920- ) te ne bi jebao!“ „Mrziš sve što je hrvatsko!“ Koji licemjeri! A što je s gospodinom Šeksom? Zašto njemu ne šaljete poruke? On smije ispred svoje vile držati za ručicu djevu pedeset godina mlađu od sebe, malo sam i rekla? Jesu li ga mediji čerečili kao što su mene? Tko je njemu poslao poruku, Vole stari, ni Manolić te ne bi jebao? Je li Večernji objavio da se okolo govori kako je par krenuo u potragu za zamjenskim ocem svoje bebe? Taj isti Večernji mene danima dere k’o vuk kozu i sedam jarića. I Indeks šuti poput kurve oboljele od sifilisa. Tužno i žalosno.

U Hrvatskoj  su svi protiv žena. Mediji, političari, Crkva, mrzitelji na portalima. Jedini pravi muškarac je Fred Matić, heroj Domovinskog rata i Europskog parlamenta. On će me zaštititi od svega što je hrvatsko. Ogorčena sam kako su mediji popratili moje vjenčanje. Obrušili su se na mene samo zato jer sam se poželjela jebati s mlađim? A Šeks? On se smije jebati sa ženom koja bi mu mogla biti unuka iako ne može jebati? Ili može jebati? Večernjak na tu temu šuti.

Novi se probudio. Topli hrvatski dah na mom toplom hrvatskom vratu. Šator se digao. Pa spustio. Ahhhhhhhhhhhhhhhh! Nije sve trulo u državi Hrvatskoj.

*To be continued

 43,422 total views,  6 views today