Priča o svjetlosti i tami

Opatijke i Opatijci, građani moga rodnoga grada, imaju veliku sreću. Nedjeljom prije podne na glavnoj ulici sreću Par. On je visok, vitak, lijep smeđokos muškarac, ona je krhka ljepotica. Hodaju s rukom u ruci i smiju se. Najčešće sjednu u Kontinental, piju kavu i pričaju, pričaju, pričaju. Razgovaraju onako kako to čine ljubavnici koji se nisu vidjeli nekoliko sati pa onda pokušavaju svoje izgubljeno vrijeme prepričati jedno drugom.

Žive gotovo u centru Opatije u zgradi koja nije raskošna vila, ali ni jedno od novih betonskih čudovišta. Obična zgrada izgrađena za obične ljude. Koliko je ovo dvoje „obično“? Onoliko koliko su obični parovi koji se gledaju u oči, smiju jedno drugome, parovi za koje čim ih vidiš znaš da su jedno ma koliko izgledali poput dvojca. On visok, vitak, smeđokos, lijep muškarac, ona krhka ljepotica zelenih očiju i kose boje kestena.

Pred neki je dan on pozvonio na ulazna vrata zgrade. Ona je sišla i otvorila ih jer su njegove ruke bile zauzete. Uručio joj je veliku tortu na kojoj je pisalo: „Sretan 80-ti rođendan i 50 godina ljubavi.“ Kad mi je to pričala smijala se: “Tko će pojesti tu tortu?“

Pedeset godina ljubavi? Pedeset godina držanja za ruke? Pedeset godina obilaženja Kugle. Pedeset godina gledanja u djecu koja rastu, postaju uspješni ljudi, roditelji. Žive daleko. I blizu. Kad si s nekim ljubavlju vezan kilometri ništa ne znače.

Tko su ljudi koji su Opatijke i Opatijce usrećili zato jer su njihov i moj grad izabrali za svoje ljubavno gnijezdo? Tko su ljudi koji su se „odrekli“ Splita i Novoga Sada? Oni su Nikola Pilić i Mija Adamović, Mija Pilić i Nikola Pilić. Upoznali su se kad je on bio svjetska teniska zvijezda, danas je svjetska teniska legenda, ona je bila velika srpska glumica.

Pitala sam Miju kako se odlučila ostaviti karijeru, napustiti sve što je bilo njezin život i otići u nepoznato? „Izbor je bio jednostavan. Prije odluke sam zažmirila i mislila na Nikolu. Vidjela sam blještavilo. Pa sam pomislila na život u kazalištu bez Nikole, vidjela sam mrak.“

Miji i Nikoli su stalno na vratima novinari iz čitavog svijeta. Nedavno je bila ekipa iz Amerike, uskoro stižu Francuzi. I jedni i drugi su naglasili da ne žele razgovarati samo s Nikolom, svi žele čuti i Miju. Ima li Nikole bez Mije? Ima li Mije bez Nikole?

Zašto pišem o njima? Zato jer ja kao dio dvojca koji još nije dobio tortu za pedeset godina ljubavi mogu s vremena na vrijeme s Nikolom i Mijom popiti kavu ili otići na ručak. Velika je to sreća kad imaš nekoga tko ti svijet može pretvoriti u baštu ružičastih božura, oni su Mijino najdraže cvijeće.

Teško je danas naći čovjeka, ljude koji se vole. Dobro, bit ću iskrena do kraja. Kad sam s Mijom i Nikolom mislim da su radost življenja, ljudska dobrota i skromnost zarazni.

Miluju mi dušu. Oni su meni dokaz da bajke postoje.

 25,334 total views,  15 views today