Nikad ni jedno otvoreno pismo nije privuklo toliku medijsku pažnju koliko ono što ga je, trenutno najpoznatija hrvatska književnica Ivana Bodrožić Simić, uputila Betonu. Beton je podlistak beogradskih novina, u njemu pišu neki otkačeni likovi. Ivana ih voli a kako ima \”problema sa \’Srbima\’\” nada se kako će joj Betonci, ipak su oni Srbi, pomoći.
Savjetom? Psihijatrijskim vještačenjem? Tapšanjem po ramenu? Brisanjem suza? Nije bila precizna.
Svi smo ludi za njenom knjigom \”Hotel Zagorje\”, mi Hrvati, naravno, pa nam je poznato kako je Bodrožićka, bila je dijete, u Vukovaru ostala bez tate, kuće i kućišta. Danas je majka dvoje djece ali nikako da se oslobodi, blago rečeno, nelagode koju u njoj izazivaju \”Srbi\”, ubojice njenog oca.
Može li se ljudskom biću, ma koliko bilo odraslo, zamjeriti što mu nedostaje otac? Otac koji je, najvjerojatnije, skončao strašno pateći? Teško. Ivana je, tako istraumatizirana, ipak, pred nekoliko mjeseci smogla snage da se odazove pozivu na kavu što joj ga je uputio hrvatski predsjednik. On njen nemir nije ublažio, a kako i bi, nisu političari topla ljudska bića, oni su komadi mesa na zadatku. Normalni ljudi to znaju pa od njih bježe.
Nesretnima je to teško pojmiti. Zato je Bodrožićku hladnoća našega predsjednika posebno pogodila. I njegovo nerazumijevanje \”politike\”. Predsjednik je uporno tvrdio da su i pad Vukovara i zločin u Paulin Dvoru zločini. Bodrožić se s tim slaže ali misli kako je razaranje Vukovara \”politika\” a ono u Paulin Dvoru to nije. Već smo čuli, ne od nje, da u obrambenom ratu nema zločina, da smo \”mi\”, i kad smo bacali bakice u bunar, bili heroji.
Vremena se mijenjaju. I predsjednici. Josipović je novi čovjek u gradu, plaćen da širi mir i pomirenje ma što o tome mislile Bodrožićka i bodrožićke. Najčitaniju spisateljicu u Hrvata Josipovićevo je nekuženje problematike uzrujalo do te mjere da se šest mjeseci nakon susreta s njim obratila onom Betonu i tražila od njega da joj odgovori da li je \”normalna\” iako ima problem sa \”Srbima\” ali sad već i \”Hrvatima\”. A Beton k\’o beton, ćuti li ga ćuti.
Zato hrvatski mediji vrište. Da li je moguće da je naš predsjednik toliko slijep, o bešćutnosti da se ne govori?! Nije od prve pogodio tko dolazi na kavu, a svoje se perverzne teze kako je zločin zločin ma tko ga učinio nije odrekao ni kad mu pomoćnici šapnuše tko je hrabra žena u tijelu djevojčice?!
Žao mi je. Ne mogu više slušati hrvatske ratne priče. Možda zato jer mi u ratu nitko nije poginuo? Čini mi se da svi znamo tko je napadao a tko se branio. Ali, da li je moguće da još uvijek nismo sigurni što je \”politika\”? Ubijanje civila u Gospiću, razrješenje gospićkog tužitelja Kalanja u Hrvatskom saboru od strane tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića jer se umlaćeni pet dana nije pojavio na poslu… Nije politika?
Ubijanje male Zec i njene majke na smetlištu u blizini Zagreba… Ni to nema veze sa politikom? Umlaćivanje, klanje, rezanje, silovanje i napajanje kiselinom srpskih civila u hrvatskim gradovima, izbacivanje Srba iz stanova, zabrana rada u državnim službama, uručivanje otkaza na Hrvatskom radiju i televiziji… Nigdje tu nije bilo službene državne politike? A napad na Vukovar, klanje staraca, majki, djece, beba, ranjenika, branjenika, to je bar svima jasno, to jest bila \”politika\”.
Potpuno se slažem sa Bodrožićkom. Razaranje Vukovara jest bila politika. Hrvatska politika. Mi koji tada nismo bili djeca sjećamo se kako je Tuđman osobno naredio da se iz opatijskih hotela izvuku izbjegle vukovarske mlade mame sa sitnom djecom i autobusima te vrate u pakao da tamo crknu, poginu ili bar izgube um dovijeka.
Mi koji tada nismo bili djevojčice sjećamo se vapaja nestalog Siniše Glavaševića koji je preko Hrvatskoga radija molio pomoć za Vukovar. Neko je vrijeme govorio u gluhe hrvatske uši a onda su ga ugasili.
Mi koji pred dvadeset godina nismo bili djeca sjećamo se kako je prošao Stari Jastreb kad je rekao da se Vukovar mogao spasiti da mu se poslala pomoć koja mu se mogla i morala poslati. Staroga je Jastreba, heroja Vukovara, nakon toga zatvorilo, prebilo, mučilo, razbijalo, dok nije promijenio ploču. Da je ostao pri svome ne bi mu tada hrvatska politika pružila priliku da u nekoj vukojebini uzgaja svinje. Tko zna čime se danas bavi bivši heroj i možda bivši svinjogojac? Nikoga za to nije briga.
Nebitan je. Kao što je nebitan i Mladi Jastreb. Kao što je nebitan i grad Vukovar koga kao ima ali svi znamo da ga nema. Nestade Vukovar u kriku, vapaju, plamenu i smradu krvi. Uništiše ga Srbi, vojnici Republike Hrvatske. Svima koji nešto znaju o pravu poznato je da postoji zločin činjenja i zločin nečinjenja. U vukovarskoj priči zločin hrvatskoga nečinjenja vrišti do neba i nikad ga \”Hrvati\”, ma tko oni bili, nisu i neće staviti na dnevni red.
Zato im Bodrožićkino pismo nekakvom Betonu toliko miluje herojsko hrvatsko srce. A njoj jadnici nije jasno da je izgubila sve ni zbog čega. Ili možda ipak jest? Zato ima problema sa \”Srbima\”? Ali, kad tad, odrast će danas mlada vukovarska mama pa će svojoj velikoj djeci možda reći tko im je ubio djeda. Ako bude htjela govoriti istinu i samo istinu morat će skupiti snagu i izustiti, djeda su vam ubili Hrvati uz malu pomoć Srba. A domovinu su vam ubili Hrvati bez pomoći Srba.
Objavljeno 11.4.2011. u Nacionalu.
Veoma aktuelno. I jako..prejako.Možda jedini drugačiji,barem javni, glas danas,u ove dane plača,kuknjave,škripanja zubima,samopovrijeđivanja,patosa,domoljubne epske poezije,crnih zastava,zapaljujućih govora,poziva u novi “domovinski” rat,ponovno otvaranje bunara,cjelodnevnih direktnih prenosa svega toga..na svim hrt-ovima..
Imas pravo.
Zlocin NECINJENJA. Ali oni koji su odgovorni za taj zlocin su ti isti koji su pokretaci stvarog zlocina. Nekad blazeni Lojzika i patrijarh Gorila. Danas ugladeni kardinal i sveti obucar.
Uzrok vase nesrece nisu poilitikusi nego popovi. Ako si hrabra na njih prstom pokazi.
Sin covekov trazi ljubav,a oni mu daju mrznju.
A ti mu pises pismo, umeto da ga ispljujes.
Mihailo
shaskevich@aol.com
Bio sam u Vukovaru… nekoliko meseci po prestanku ubijanja. Ponudjeno mi je da odem da vidim koje gradjevinske mere je potrebno preduzeti za popravku ”VUTEKS”-a.
Uzas posledica razaranja i ovog trenutka mi igra pred očima. Hodao sam kroz nestvaran armagedonski pejzaž u kojem su krhotine i ostatci nečega što su bile kuće, najverovatnije nekim bagerom, razmaknute u stranu, da bi se moglo prolaziti automobilima. Iza jednog ćoška, odjednom, krajnje neočekivano, kao u nekom Bunjuelovom filmu, ugledao sam reklamu kafića ‘Srpska kruna”. Bila je zakačena na kalkan zida i protezala se od prizemlja do prvog sprata. Bila je od plastike sa ugrađenom rasvetom. Površina te reklame je bila veća od površine kafica. I danas, kao i onda, smatram da je bila neukusna i neprimerena za ”ambijent” u kome se nalazila. Na obali Dunava je bio neki restoran. Iza parkinga, na drugom spratu stambenog objekta, sedela je neka žena i ljuštila krompir… ograde nije bilo. Ono što je bila ograda izgledalo je kao rende za kačkavalj… izrešetano stotinama hitaca koje sam, svaki ponaosob ČUO… staza prema restoranu preorana ručnim bombama… gledajući tu stazu svaku bombu sam ČUO… previše strahote i razaranja za jednog arhitektu… za jednog čoveka, ma koje nacije bio. Još od starih Rimljana postoji izreka: ”Ratovi bi bili manje strašni da nema dece”! Na žalost, ovde je bilo mnogo dece i potpuno je nevažno ko je kriv… što ih više nema. Izvinjavam se ako sam ”promašio temu” … nije mi bila namera. Nadam se da ovo moje pisanije neće pokrenuti komentare o tome kakvi smo mi Srbi…
“Ukoliko vise poznajem ljude, utoliko su mi psi drazi” – ovu izreku sam zapisala jos 70-tih godina kao srednjoskolka osjecke gradjevinske skole…sada je jos cesce citiram, sada je jos aktuelnija…
Balkan je ovo – uvek isti!
Postovani Budimire, uvek ce biti komentara o tome “kakvi smo mi Srbi”, no meni je uvek bilo i ostalo vazno kakav sam JA COVEK, a nemaju svi ljudi osobine COVEKA, to znamo.
Februara 1996.godine, odmah po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, uputila sam se (nakon 6 godina) da vidim roditelje u Slavoniji. Kuda? Autobusom iz Tuzle za Minhen, pa na nekom raskrscu prebacivanje (stopom) u Bijeljinu, pa nakon maltretiranja na granici u RS, u Beograd, pa iz Beograda u Vukovar, pa iz Vukovara za moje selo. NIKADA, NIKADA necu zaboraviti sablasne slike Vukovara one zimske veceri – rusevine prekrivene snegom, onu tisinu, onu jezu…
Svaki zlocin je ZLOCIN, bez obzira na svrhu, stranu, ciljeve…zlocin je zlocin.
Zato su midrazi psi i ostali pripadnici zivotinjskog carstva.
Pa to sam ija hteo da kažem… zločin je zločin…
Svi smo mi izmešane krvi iz “bivše” Jugoslavije, i sve normalne boli raspad tela u kom smo funkcionisali kao ljudska bića a ne kao nacija, vera, seksualna pripadnost – ratni vihor je odneo sve vrednosti, ostale su samo manjine: svi smo neka nezaštićena manjina koju “demokrate” neprestano brane za platu. Vukovar je uništio onaj ko je na njegovom zgarištu i grobljima profitirao, i sigurno pripada nekoj manjini sa etičkim hendikepom -rečju zverima.
.
Zveri nemaju domovinu i ne bore se za domovinu. Takodje sam bila dovoljno stara da se secam sta su sve momci po Beogradu radili da ne odu u taj rat. Nisu hteli da od njih naprave zveri. Secam se kako smo danima drzali svetlo ugaseno po celoj kuci da izgleda kao da nema nikoga. Kako su mi rekli – ako neko trazi tatu reci da je van drzave. Kako moj deda ustaje u 4 ujutru da bi stao u red za hleb jer inace nemamo sta da jedemo…
Mi nismo hteli ovaj rat. Dokaz za to je pola Beograda koje sedi u Cikagu. Ko je hteo glad, bedu, nemastinu?
Kad kazem MI mislim na nas koji idalje se razmisljamo da li cemo sutra imati sta da jedemo, dok nase zveri jedu nas bez prekida. Zivela politika!
hvala bogu, ja sam ipak bila dijete prije 20 godina i sjećam se jedino kako smo imali lutkarsku predstavu u podrumu, a kad smo prebjegli u njemačku s bakom smo uvijek krale u trgovini. baka bi stavila čokoladu ili čak, sjećam se, ruž za usne, ispod torbice. e takve me uspomene vežu za rat pa je bolje da šutim.
http://www.nspm.rs/istina-i-pomirenje-na-ex-yu-prostorima/raspirivanje-zla-ili-rekom-ov-doprinos-pomirenju.html
po svin normalnim kriteruijumima mi smo jedan narod..ne postoji NIJEDAN spis do sredine 19. veka u kojem bilo koji mislilac uopšte ima ideju o više južnoslovenskih naroda..narod=jezik..na starosleovenskom se i govorilo za narod jazik..
e sad ajd to da primeonimo: reci Srbinu potomku ubijenih:Jasenovac su počinili Srbi!!!
reci velikom Hrvatu: Ustaše su ubijali SVOJ narod..
Srbi su za Hrvate isto što i obrnuto – alter ego na koji projektuju svoje najbednije osobine sa kojima nemaju snage da se suoče..
nemojte ovo da shvatite kao plediranje za jedinstvenu državu SAČUVAJH BOŽE..mi smo UVEK imali više svojih država koje su postojale istovremeno..jedini izuzeci su periodi Jugoslavija i ropstva kad je jedina naša država bila Dubrovačka republika…
laž o više naroda se veštački održava ..razlog je jasan divide et impera..to balkanized..kao i sistemsko negovanje mržnje..godišnji budžet tog REKOMa je 35 miliona evvra!!!
saberite sav novac koji se u našim državama ulaže u npr. nauku i kulturu – pa ćete videti koliko će se napabirčiti..
razmislite šta bi bilo sa Nemcima i Francuzima da su i 1965. na TV udarne vesti bile o zločinima nacisat..RAT JE ZAVRŠEN PRE SKORO 20 GODINA …eeej buđenje