Ima zemlje za starce

Zašto je Hrvatska stara? U Hrvatskoj nema mjesta za bebe. Mladi muškarac, prije nego sa komadom krene u roditeljski krevet ili na livadu, umota ga u tri prezervativa. Mlada žena ždere pilule. Boje se beba. Da ponekad bace oko na teve znali bi da u Hrvatskoj ima i voljene dječice. Naša Majka Kosor dva puta godišnje, na Štepanje i Uskršnji ponedeljak, posjećuje \”Specijalnu bolnicu za kronične bolesti dječje dobi Gornja Bistra.\”

U toj zgradi teško bolesna dječica uz veliku pomoć Majke Kosor i talijanskih volontera provode svoje mukom ispunjene dane i noći. Siročiće su surove mame i tate prepustile na milost Svetom Stjepanu, skrbniku za siromašne, lik u jednoj ruci drži mučeničku palmu u drugoj kamen, ne smijem vam reći tko ga je kamenovao, i Svetoj Štefaniji. Ona poklanja pelene, strunjače, tobogane…

Majka Kosor u onoj bolnici toplo grli uvijek istu teško bolesnu djevojčicu. Dok joj curica uzvraća zagrljaj Štefi glasno tepa tako da i mi doma čujemo kako su Država i djevojčica jedna duša u dva tijela. Dirljivo. Nema čovjeka kome ne zadrhti srce kad u zagrljaju vidi majku i nesretno dijete.

Majka Kosor poručuje zlim roditeljima, sva su djeca jednako vrijedna, i ona koja govore i nijema, i slijepa i ona koja vide i nepokretna i prepokretna. Razlike postoje samo u boji svjedodžbe. Oni koji vide i čuju dobiju plavu, nagluhi i slabovidni žutu. To su radili jedino njemački nacisti? Smije li se Hrvatsku usporediti sa nacističkom Njemačkom kad Mama Kosor toliko voli bolesnu dječicu?

Teorija kako su raznobojne svjedodžbe na tragu nacizma totalna je zamjena teza. Štefanija i ekipa samo žele označiti kojoj dječici treba ogromna ljubav. Žuti imaju više sreće nego Plavi. Baš će njih Majka Kosor poljubiti u slijepo oko, nasmiješena usta bit će joj velika poput teve ekrana. A Plavi? Dok nas Žuti slijepo gledaju dva puta godišnje Plavi nikad nisu na ekranu.

A i njih ima. Nekim se mladim ljudima u Hrvatskoj zna dogoditi u životu ono što sebi ne žele ni u noćnoj mori. Dijete. Zdravo dijete. Ono jede, pije, spava, guče, gače, hoda, bistro gleda, pruža ručice, prepoznaje roditelje, smije se… Ne zna da su od njega digli ruke i Sveti Stjepan, skrbnik za siromašne koji u jednoj ruci drži palmu, u drugoj kamen, ne smijem vam reći tko ga je kamenovao, i Sveta Štefanija koja u jednoj ruci drži žvaku, u drugoj kamen, znate na koga će ga baciti.

A novorođena beba pojma nema da ima samo mamu i tatu. Sve je baš tako crno? Mladoj mami Štefi prvih šest mjeseci poklanja četiri tisuće kuna, drugih šest mjeseci dvije tisuće. Tata, ako radi, prima četiri tisuće kuna ili ništa, ako nema posao prima ništa. A siročetu treba hrana, odjeća, kolica, toplina, brdo pelena, dječja mast…

Kod pedijatra se treba odlučiti koje cijepivo primiti. Skuplje? Jeftinije? Kad dijete navrši godinu dana u stanu koga roditelji plaćaju najmanje tristo eura mjesečno, sretnici žive sa bakom i djedom, mama može ostati doma jer je u međuvremenu dobila otkaz. Ni gazde ne vole dječicu. Neke se mogu vratiti na posao pa lijepo svaki mjesec ubrati tri tisuće kuna a za svoje djetešce naći mjesto u jaslicama. Neka mu Država bude mama iako nije ni gluho ni slijepo ni jače oštećeno.

Kad naraste dobit će plavu svjedodžbu. Jaslice. Jaslice su prostorija u kojoj nikad nećete vidjeti dijete koje je rodila teta koja radi u jaslicama. Što radi teta u jaslicama? Pazi da ni jedno od tridesetoro dječice o kojoj brine ne padne sa stola za previjanje. Pasti sa stola za previjanje? Da li je to tragedija u Zemlji Svetog Stjepana? Ako dijete tresne roditelji će od njega dignuti ruke pa će ih oko vrata grliti Majka Kosor. To ima svoje prednosti i svoje mane. Prednost je što te Majka Kosor grli samo dva puta godišnje. Mana je što te grli.

Djeca rastu, i noge im rastu, cipelice tristo kuna. Svaka tri mjeseca. Ako su nožice malo krive djecu treba odvesti privatnom ortopedu, cipelice osamsto kuna, svaka tri mjeseca. Pa zubići, cjepiva, doza petsto kuna pa puta tri. Dječica moraju i jesti. Prvih šest mjeseci bebe su na cici jer je ispijanje Bebimila u toj dobi ravno zločinu.

Nakon šest mjeseci umjesto majčinog mlijeka u dječja se ustašca uvaljuje Bebimil jer svaka mlada majka zna da mora \”reći ne kravljem mlijeku\”. Čitava Hrvatska prekrivena je lecima koji mladim mamama govore kako su krave naši najveći neprijatelji. Da, nakon četvrtog mjeseca obavezne su kašice i sokići. Mrkva, jabuka, šljiva, kruška, pile, govedo… Deset kuna, šest kuna, osam kuna…Sve je u kašici a kašica u staklenčici.

Hrana je, naravno, sterilna, bez konzervansa, voće je ubrano sa stabala koja nikad nisu vidjela pesticide, u kašicama ima, jogurta, obranog mlijeka, jabuka, manga, banane… I… Ovih dana, stakla. DM, hrvatska katedrala u kojoj se mole sve mlade mame, objavila je da u jednoj od njihovih kašica mame mogu naći i komadiće stakla.

Nije se na tu temu previše zvonilo. DM je jedan od najjačih oglašivača. Što preostaje mladoj ženi u zemlji na koju je i Sveti Stjepan bacio kamen? Može roditi bolesno dijete pa ga pokloniti Štefici. Može otići u časne pa dijete roditi popu, njima jedinima u Hrvatskoj plaće ne padaju. A može i ući u DM, na svakom je uglu, i zamoliti: \”Molim vas jednu kašicu, može voćna, može mesna, samo da u sebi ima dovoljno stakla.\”

Tekst je objavljen u Nacionalu 6.7.2010.