Koliko lica ima smrt?

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Majka mi je umirala od raka koji je metastazirao na kosti. U preskupom staračkom domu, u raskošnoj sobi, urlala je od bolova jer su liječnici mislili da je „depresivna“ i da će joj pomoći Prozac. Dva dana prije smrti odvezli su je u bolnicu i otkrili da je zaista patila i da ima rak. Pozvali su nas da je gledamo kako umire, ali ona nije znala da smo uz nju. Jesu li je uspavali da ne pati? Ili ju je bolest učinila mrtvom, a živom? Umrla je sama, bez „svojih“ u blizini.

Zašto pišem o smrtima mojih dragih? Zato što sam sigurna da ni jedno umiranje nije „lako“, pa je i ono od korone „teško“. Mene samo zanima zašto moramo znati detalje umiranja ljudi bolesnih od korone. Pri tom nismo sigurni, umiru li svi ti ljudi od korone ili s koronom.

Kad smo već kod umiranja i gotovo direktnih prijenosa ljudske korona patnje, ne bi li bilo vrijeme nešto reći ili napisati o ljudima koji žive u Hrvatskoj, a umiru i na neke druge načine? Kako zvuči posljednji hropac onih koji u ledenom stanu umiru od gladi nakon što su od mirovine koja iznosi pet stotina kuna platili teve pretplatu, struju i vodu? Broji li itko te leševe?

Kako izgleda smrt samohrane majke bez posla koja djetetu ne može platiti vrtić ni sebi naći posao. I ta agonija ima svoj zvuk. Kako izgleda smrt svih onih koji nikako ne mogu sastaviti kraj s krajem, a u blizini nemaju nikog „svog“ da im kupi, kruh, mlijeko, plati lijekove i režije? Ima li razlike između smrti tijela i smrti duše?

Kako škripe kosti starih profesora koji guraju glavu u kontejner da bi izvukli iz njega nešto za večeru ili plastičnu bocu? Gdje su intervjui s takvim ljudima koji zaista drže distancu i kojima ne treba maska da bi se „socijalno distancirali“? Od njih svi bježe. Mediji posebno.

Kako izgleda smrt običnih ljudi koji slušaju i gledaju naše političare dok naručuju blindirane limuzine, a oni svoju djecu šalju u javne kuhinje i presretni su kad im dijete donese više kruha nego bi dobili da u kuhinju idu sami? Oni koji dijele kruh slabi su prema hrvatskoj djeci koja odrastaju bez ikog „svog“, zato što su svi „njihovi“ odavno izgubili sebe.

Kako izgleda smrt mladih ljudi koji slušaju zapovijedi opakih staraca koji im iz dana u dan naređuju, ne družite se, držite distancu, ne plešite, ne pjevajte, ne ženite se, ne radujte se. Sve u ime života. Života?

Kako izgleda smrt mlade, siromašne građanke Hrvatske bez posla koja gleda na televiziji N1 dvojicu muškaraca koji uz pomoć voditeljice raspravljaju o „prizivu savjesti“ i bez skalpela čereče ženska tijela? Ni jedan muškarac na svijetu ne bi smio govoriti o abortusu. Ni jedan! Ti muškarci, ti „doktori“ ništa o njemu ne znaju. Ni kardinali o njemu ništa ne znaju. Ni papa. Ni seoski popovi. Zašto se o tim smrtima ne govori kao o smrtima, a ne kao o grijehu? Sve mi koje smo bile na abortusu i sve one koje će na njega otići bit će na stolu bez ikog „svog“ jer je svatko u smrti sam, a smrt ima tisuću lica.

Zašto smo toliko opsjednuti samo jednom vrstom smrti? Kako nam nije jasno da je i planetarna manipulacija samo još jedno od lica smrti?

Kad ćemo se dignuti iz groba i reći što mislimo o našim grobarima, mi živi. Jesmo li živi?