Koga mama više voli?

Najnovija britanska naučna istraživanja pokazala su da majke koje imaju sinove i kćeri više vole sinove. Prema njima su „mekše“, njihovi su grijesi „nestašluci“, a kćeri su „zle“. Koja glupost. Imam sina i kćer, jednako ih volim iako je moja kći, čudno stvorenje s kojim nikako da izađem na kraj, uvjerena da više volim njenog brata.

Kad sam bila prvi put trudna osjećala sam da ću roditi sina jer mi je druga opcija bila nevjerojatna. Sjećam se kao da je jučer bilo. Prvi sam put u ruke primila Ljubav Majčinu. Osjetila sam da smisao mog života nikad ne bih smjela ispustiti iz ruku. Nitko mu se nije smio približiti. On je moj, moj, moj, moj i samo moj. Imao je šest mjeseci. Ošišala sam ga na četkicu. Željela sam da mi na smrtnom času u nosu lebdi miris njegove kosice. To bih i danas željela da nije ćelav.

Ah, kako sam ponosno drugim mamama pokazivala kako veliko stopalo ima Moj Sin. I vama ću se pohvaliti. Nosi cipele broj pedeset, visok je dva metra, diplomirao je na dva fakulteta, diplomirat će i na trećem. Odlično govori engleski. Kad poželim čuti najpametnije stvorenje na svijetu ukucam njegov broj i tako nekoliko puta dnevno jer mi se ne stigne uvijek javiti. Šaljem mu bar deset mailova dnevno.

Moj Sin nam s vremena na vrijeme ispeče kolače. Danas ću čitav dan jesti njegove kremšnite. Zašto ne mogu progutati to drago djetešce u četrdeset i petoj godini života? Beba moja uvijek za mene, kad stigne, ima lijepu riječ.

Kći je previše svadljiva. Takva je odmalena. Ne slažemo se ni u čemu. Ne davim je telefonskim pozivima, ona davi mene. Nazove me kad joj se nešto lijepo dogodi. Ili mi pošalje mail. Pokušavam joj objasniti da sam zaposlena žena, ja pišem, ja vježbam, ja kuham, ja trebam malo mira.

Govori tri svjetska jezika, ali ima samo jedan fakultet. Nedavno je dobila državnu nagradu, nije bitno koju, dala je nekoliko teve i radijskih intervjua. Najavila mi je da će ih dati, nisam stigla baciti oko na njene nastupe i slušati radio pa mi je sve to poslala. Naporno stvorenje. Tražila je od mene mišljenje, ipak se ja razumijem u medije. Iskreno sam joj rekla da je u onoj zelenoj haljini izgledala predebelo, trebala bi izbjegavati poštapalice, dakle, stvarno, zapravo… I da, kad si na ekranu nije bitno što govoriš nego kako izgledaš.

Moja kći kuha. Često nam donese svježe ispečen kruh, nudi nam i ručak. Kužite o čemu govorim? Ona majci koja je na dijeti nosi svježe ispečen kruh. Pravi se blesava ili ne zna? Topli kruh je otrov za moj želudac, ručak mogu skuhati i sama. Kao da je problem baciti dva jaja na vruće ulje?

Posebno me smeta njena dugogodišnja kuknjava kako ja više volim njenog brata. To nije istina! Ja njega ne volim više, mi smo samo srodne duše. Kad je bila mala imala je jedno dvadeset upala uha, njezin brat ni jednu. Može li ta žena zamisliti kroz koji sam pakao prolazila dok je ona vrištala dan i noć? Moj Siroti Sin je, gladan ljubavi majčine, spavao u svom krevetiću željan majčinog poljupca?

Jučer smo bile u gradu. „Mama, stalno si doma, divan je dan, bit ćemo na distanci, kupit ću ti torbu da se malo razveseliš.“ Luda sam za torbama. Dan je zaista bio lijep, u centru grada radi Moj Sin, možda naletimo na njega?

Srele smo mog prijatelja iz gimnazije. „Stara, nisam te sto godina vidio. Gospođice, dovoljno sam star da bih vam mogao biti otac, prekrasni ste, nadam se da moj kompliment nećete doživjeti kao verbalno zlostavljanje?“ Kći mu je uputila jedan od svojih blještavih osmijeha umjesto da mu kaže, odjebi, to jest zlostavljanje.

„Stara, ne mogu vjerovati, ova prekrasna cura liči na tebe. O čemu se ovdje radi?“ „Gospodine“, rekla je otrovnica i još jedanput pokazala zube, „to je zato jer mi je ovo mama.“ Pa me poljubila u obraz.

„Mama? Stara, znam te sto godina, nikad mi nisi rekla da imaš i kćer.“

 21,106 total views,  3 views today