Dan pobjede nad fašizmom proslavit će se devetog svibnja jer je toga dana 1945. godine nacistička Njemačka potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu. I tako je, zaboravila sam potezom čijeg zločinačkog pera, fašizmu odzvonilo.
Znamo da je fašizam bio veliko sranje, nacisti i ostali fašisti pobili su milijune ljudi. Treba li opet spominjati holokaust? Naravno da treba. Da je postojao samo holokaust to bi bilo dovoljno da se dovijeka slavi Dan pobjede nad zlom koje je, je li, iza nas. Zauvijek i dovijeka.
Ajmo biti malo ozbiljni. Slaviti danas pobjedu nad \”fašizmom\” jednako je normalno kao kad bi drhtavi starčić u sedamdeset i nekoj slavio svoj osamnaesti rođendan samo zato jer je baš u osamnaestoj bio mlad, lijep, čvrst i veliki jebač. On to ne želi zaboraviti, on se toga sjeća kao da je jučer bilo, on je razbio ogledalo, ne jebe živu silu. Sjedi u pelenama na kauču, gleda slike iz albuma, nazdravlja sebi šampanjcem iako zna da će za koji minut ili dva od njega dobiti proljev. Jebeš istinu kad ti laž staro srce grije.
Evropa slavi pobjedu nad fašizmom?! Nekoliko činjenica na brzinu. Amerika koja je Jugoslaviju četrdeset i neke gađala paketima sa hranom ne tako davno sasula je na nju tone osiromašenog urana, razorila zemlju i uništila život na ovim prostorima dovijeka. Holokaust je prema jugoslavenskoj priči pičkin dim. Antisemiticom me može proglasiti tko god želi, brojke su na mojoj strani.
Židovi koji su, dok je Hitler harao Evropom, genocidirani bez milosti, doduše Cigani su žešće ali nemaju love pa i ne pišu povijest svoje nesreće, danas su fašisti. Naravno da moram naglasiti da mislim na državu Izrael, ne na narod koji nema moć da svoje vođe zamijeni nefašistima. Za koji ćemo dan opet gledati Hitlerove govore na svim svjetskim ekranima, o Gazi nećemo čuti ni riječ onako kako naši preci nisu slušali o patnjama Židova kad je Hitler bio u punoj snazi.
Nacistička Njemačka koja je devetog svibnja 1945. godine potpisala kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu danas ekonomski cvate zahvaljujući prije svega ogromnom izvozu oružja kojim ubija nevine diljem svijeta žešće nego je to činio Hitler. Pa ipak, i Njemačka će \”slaviti\” Dan pobjede nad fašizmom.
Ove smo godine gledali film o Churchillu zato jer je Churchil bio veliki borac protiv fašizma. Njegova Britanija danas? Baca bombe gdje joj Amerika kaže, uništava sirije, irake, libije i ostale.
Budući britanski kralj William kome pamet nije jača strana ali je to nebitno kad si princ i budući kralj, na nekom je \”samitu\” izjavio kako je na Zemlji previše ljudi i kako bi se nešto po tom pitanju trebalo učiniti. Njegova zemlja zaista čini sve što može, po tom pitanju, iako je meni palo na pamet da ga je neki novinar morao pitati, ako nas već jest previše, zašto se članovi porodice Vaše Visosti kote poput zečeva. Nema novinara u fašizmu, postoje samo pokorni zapisničari.
Francuska. Da, i Francuska će burno slaviti Dan pobjede… Na taj će Dan predsjednik Francuske, mali Macron, u svoje cipelice umetnuti posebno visoke uloške da bi nas podsjetio na Pobjedu i na Charlesa de Gaullea.
Bože, kako bi ova priča o pobjedi nad fašizmom bila smiješna da u ime pobjede nad fašizmom svake sekunde, svake minute, svakoga sata u svakom danu današnjem ne umiru tisuće nevinih. Svi ti, svi mi, nismo žrtve fašizma, ne, ne, nas se obogaćuje osiromašenim uranom, nama se ruše kuće, truje vode i zemlja, otima se nafta, u ime demokracije.
Mi čak i ne smijemo reći da su naši zlotvori fašisti. Mi ne smijemo reći da živimo u fašizmu koji je naša sadašnjost i naša budućnost. Mi ne smijemo reći da današnji fašisti nikad neće potpisati kapitulaciju. Mi samo smijemo, ako smo civilizirani, i još Evropljani, devetog svibnja mahati zastavicama, spominjati jadne Židove i proklinjati Hitlera.
I ova će fešta antifašizma proći bez mene. U osami doma koji mi još nije srušen neću plakati nad žrtvama holokausta, plakat ću nad mrtvim i živim Palestincima, mrtvim i živim Židovima koji moraju ubijati Palestince, nad mrtvim i živim Sirijcima, nad mrtvim i živim Iračanima, Libijcima, Amerikancima, Britancima, nad svima koji ginu jer se naši gospodari hrane njihovim leševima.
Plakat ću nad svojom živom djecom i budućim mrtvim unucima.