Gore uši, UŠ!

Puknuo mi je film. Osnovat ću udrugu UŠ. Udruženje švicaraca. Jasno vam je o čemu govorim. Pred tri godine moj je sin ušao u banku i želio dignuti stambeni kredit. Našli smo stan, četrdeset kvadrata šezdeset i pet tisuća eura.

Agencija je od nas tražila kaparu u visini od tri posto, banka je u stan poslala \”komisiju\” koja je morala procijeniti da li stan zaista toliko vrijedi. Vrijedio je. Platili smo brdo eura za sve i svašta i čekali rasplet, banke su ponekad znale donositi čudne odluke. Naš je slučaj bio kristalno čist. Klijent je imao manje od trideset godina, plaću od sedmsto eura, banka će na stan staviti hipoteku, gdje može biti problem?

Našli su ga. Budući dužnik u svojoj je banci neko vrijeme bio u nedozvoljenom minusu u iznosu od dvije tisuće kuna. Banka ga je stavila na \”crnu listu\” koja se ukaže na kompjuteru svake banke u Hrvatskoj, samo treba kliknuti.

Ništa od kredita. Pitali smo zašto nisu kliknuli prije nego smo potrošili onoliku lovu, nismo dobili odgovor.

Naši su bankari ljudi od malo riječi. Nakon tri mjeseca ušla sam ja u banku kao potencijalna dužnička ropkinja. Nisam mogla dobiti kredit na trideset godina zato što sam stara dva puta po trideset. Neki zlobnici će reći da ni Milinović ni Milanović nisu imali trideset kad su dobili kredite na trideset ali u banci moraš biti manji od makova zrna ako želiš da te desetljećima dere.

Pristala sam na sve. Kredit sam konačno dobila na jedanaest godina jer su izračunali da toliko još mogu potegnuti. Danas su svi koji se nama \”švicarcima\” rugaju jako pametni ali mi jednostavno nismo imali izbora. Ili švicarci ili odi doma. I još su nam mahali nižim kamatama.

Kad nemaš krova nad glavom a pruža ti se kakva takva prilika da ga stekneš ne želiš slušati o rizicima, kursevima, kamatama, manipulativnim troškovima, obradi kredita, zateznim kamatama, naplati svake opomene ako zakasniš i dan…

Nikakvo čudo da će nama \”švicarcima\” švicarci dođi glave. Kredit otplaćuje cijela porodica, ne znamo koliko posto nam je ovaj mjesec rata bila viša od prethodnog. Deset, dvadeset… Tko nam je kriv što smo zaboravili pravilo, kad svijet propada Švicarska cvjeta. A učili smo to u školi. Najveći svjetski razbojnici svoje su blago uvijek čuvali i čuvaju u švicarskim bankama.

Mi švicarci na neki smo način povezani sa opakim likovima što čovjeku, dok ne izračuna ratu, godi. Bolje biti u društvu bogatih nego sirotinje koja nikad neće steći pravo da dvadeset godina jednom mjesečno ostane bez daha.

Pokušali smo, nije da nismo, prodati nekome stan. Ali…Danas on vrijedi četrdeset tisuća eura, nitko ga ne može kupiti jer se stambeni krediti u Hrvatskoj dijele na kapaljku. Biraj između ceste, urednog plaćanja ili skoka sa Krčkog mosta. Ima li spasa nama \”švicarcima\”?

Prijatelji Slovenci govore mi kako je tamo kamata na stambene kredite dva i nešto posto, prijatelji iz Francuske kamatu na stambene kredite plaćaju tri posto ili manje, naše derikože naplaćuju od nas dvostruko.

Nitko da bi riječ rekao. Čula sam da Slovačka ima predsjednicu vlade, ne da mi se uguglavati njeno ime, koja je, iako je Slovačka u Evropi, odbila platiti održavanje na životu propale Grčke.

Došla sam na fenomenalnu ideju. I mi imamu žensku na čelu vlade. Neka pozove naše bankare pa neka im kaže: \”Slušajte, gospodo, nije fer da se širite pijući krv mome narodu, svi moramo stegnuti remen, ne smije sav teret propasti svijeta pasti na siromahe…\” Kad bi ih ženska baš pritisla, sigurno bi popustili.

Ni oni nemaju izbora. Gledala sam američke gradove u kojima su živjeli dužnici američkih banaka. Vjerovali ili ne čitavi su gradovi pusti. U jednoj ulici svijetli jedno svjetlo, ostale su u mraku. Banke ne znaju što će sa praznim gradovima. Ameri koji su do jučer živjeli u peterosobnim kućama ostali su bez posla, čame u šatorima, gledaju Obamu na teve i čekaju milost božju. Tko je pobjednik?

A da su banke odgodile plaćanje kredita, smanjile kamatu, dozvolile sirotinji da ostane u svojim kućama i plaća mali najam dok ne stane na noge, Amerika ne bi preko noći postala spaljena zemlja. Meni ona Slovakinja ne izlazi iz švicarske glave. Ona naša ženska… Moglo bi s njom biti frke. Nema stambeni kredit, uvalila se, navodno, u nekakav srpski stan, vjerojatno nikad nije čula za švicarce.

Ipak, učinimo nešto. Pred milijun godina u Hrvatskom se zagorju dogodila Seljačka buna, na čelu je bio Matija Gubec. Lik je na kraju poginuo, ali je vlastela ipak malo popustila, oni su se seljaci tako drali da ih i danas čujemo.

Zato mi je palo na pamet, bit ću Gubec, dignut ću Švicarsku bunu. Ako me banke i okrune užarenom krunom bolje da izdahnem brzo nego da crkavam svakoga mjeseca ispočetka. Prelomila sam, osnovat ću Udrugu švicaraca, skraćeno UŠ. U nju se mogu besplatno učlaniti i švicarci i euraši, pozvat ćemo sve štediše da u jednom danu iz naših banaka izvuku svu ušteđevinu, tražit ćemo manje kamate, ukidanje devizne klauzule…

Ukratko, urlat ćemo tako glasno da ćemo i mi ući u udžbenike. Pomoći će nam fejs. Javite mi se. Kad se nas uši skupi nekoliko stotina ili tisuća skočit ćemo na onu žensku. Uši piju krv samo na glavi ljudi koji ne farbaju kosu. Kud ćeš boljeg zalogaja od sijede glave Nasmiješene Gospe. Nema joj spasa.

Do viđenja na fejsu, drž\’mo se uši!

Tekst je objavljen u Nacionalu 14.9.2010.

One Response

  1. zvonko halimić 25.10.2010