Prijatelji novi, gdje ste?

Predbožićni dani u katoličkim su zemljama sezona krastavaca. Mediji su očajni. Treba širiti mir i dobro, objavljivati intervjue sa kopačima po kontejnerima i ocem koji ima jedanaestoro dječice. Svi, i mama, žive u dvadeset i šest kvadrata, imaju božićno drvce, vjeruju u Boga i još mole igračke, bilježnice, toplu odjeću i nekoga tko bi im salonitke na krovu zamijenio crijepom.

Ovih dana u svim novinama moraju osvanuti fotografije direktora banaka koji sirotinji uručuju ček na pet tisuća kuna. O stravičnim kamatama da bi bar na Božić riječ rekli.

Pred nama su dani ljubavi, hrane, svjetla, veselja. Svi jedva čekamo da nam se Isus rodi. Baš nas briga što je švicarac opet skočio i što ćemo, dva dana nakon njegovog rođenja, zbog neplaćanja rate završiti na cesti i postati glavni likovi u teve emisiji koja će se prikazivati na idući Božić.

Dok u Hrvatskoj nije bilo ovoliko sirotinje srcedrapateljne božićne priče držale su vodu. Raznježeno smo gledali kako popovi nekim čudnim ljudima dijele kolače i pohano meso i za doma, ali danas, kad se većina naroda hrvatskoga smrzava u repu pred nekim karitasom, te nas priče manje nadahnjuju.

Mediji to vrlo dobro znaju ali su bespomoćni. Oni moraju širiti mir božji i puštati one prestrašne pjesme koje govore kako je vani \”jako hladno\”, zvončići zvone na svakom radiju, djedovi božićnjaci nam se kese na stranicama svih tiskovina i nude nam pune vreće…

Koga to zanima? Oni koji imaju love za vrijeme božićnih praznika bježe iz katoličkih zemalja glavom bez obzira. Iz ekoloških i zdravstvenih razloga. Mi ostali osuđeni smo na detaljno razgledavanje magarca koji grije Isusa, Mariju koja se ne boji da će u onoj slami dobiti upalu jajnika, o ona tri kralja da se ne govori.

Pitaj boga da li su Mariji samo došli čestitati ili, poput svih kraljeva, sjetimo se razvratnika Henrika Osmog, imaju sasvim druge namjere. Ovo je vrijeme pogubno za tiraž i gledanost a idealno za bauljanje trgovačkim centrima gdje nam nitko ne govori da moramo opraštati, opraštati i opraštati da bi nam na kraju bilo oprošteno. To frustrira.

Kako opraštati urbi et orbi kad oko nas živi toliko razbojnika, nogmetnih selektora, uhićenih sabornika i ministara i zatočeni premijer? Da se ovih dana na hrvatskom medijskom nebu nije ukazala Tereza Kesovija urednici hrvatskih medija svojim bi novinari otkinuli glave, ni jednom ne bi oprostili.

Tere koja je dobila ime po Svetoj Terezi koja je vjerovala u vrijednost malih stvari, u dobro i ljubav čudom se čudi. Mediji su je zgrabili za grlo. Ubi, ubi Terezu! Što kani učiniti grešna Tere ni mjesec dana nakon rođenja Isusa? Namjerava otići u Beograd u Sava centar i tamo četnicima pjevati iz petnih žila?! Nevjerojatno!

Doduše, ovih su se dana tamo daleko drali Coce, Karan, Tedi Spalato i Meri Cetinić. Prije njih četnicima su zavijali Arsen i Gaby. I nikome ništa. Oni nisu Tereza koja je pred dvadesetak godina proklela i Srbe i Crnogorce samo zato jer su joj zapalili kuću a betonske zidove koje vatra nije pojela premazali svojim govnima.

Narečena Gospa od Konavala do ovih je božićnih dana stalno pjevala istu pjesmu, nikad, nikad, nikad i nikad neću otići ni u kakav njihov Centar. Kad tamo… Baš u ovom džinglbel ozračju Tere je klecnula, izdala sebe, svoj narod i sve hrvatske medije.

Sirota Tereza. Kad bi joj bar dali šansu da kaže koju riječ u svoju obranu. Jadna bi žena sigurno rekla da ne živi od državnog proračuna nego od pjevanja. A možda bi pitala medije zašto za vrat ne hvataju, jednakom strašću, našeg predsjednika države Ivu koji je pred petnaestak godina državu Srbiju optužio za genocid nad Hrvatima.

Sada isti Ivo zagovara povlačenje tužbe i još odlazi u mrsku nam Srbiju i tamo na Kalemegdanu partija sa njihovim pevaljkama i ostalim umetnicima.

Naravno da to nije sve. Pred nekoliko dana veseli je Ivek organizirao dernek u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt gdje su se međusobno grlili, ljubili, mazili i pazili umjetnici, umetnici i ostali obrtnici. U medijima nitko, niko, nije ni prosvjedovao ni protestirao.

Očito, za sve je nas došlo i vrijeme i vreme da opet postanemo braća. Ali ne za našu pjevačicu. Na jadnu Terezu nisu nasrnuli samo naši medijski psi nego i srpski estradni džukci.

Njih još možemo i razumjeti. Konkurencija je konkurencija. Ali zašto naši reže? Zato jer je Tereza Kesovija na zgarištu svoje spaljene i posrane kuće rekla kako nikad neće otići i tamo i daleko a danas govori kako je oprostila ali nije zaboravila? Neprincipijelna ženska? A što je s Josipovićem? On je na svoju tužbu, očito, zaboravio, a oni preko su mu je, očigledno, oprostili.

Sirota Tereza uzalud vapi, prijatelji stari gdje ste? Nema ih. Mediji su odlučili. U predbožićno vrijeme treba derati Terezu ko sansku kozu i tako na hrvatski, katolički način širiti mir i dobro. A naš je Ivo dobio ime po Svetom Ivanu zaštitniku pjevača, glazbenika, krojača, kožara, krznara…

Zašto on u ovom vremenu praštanja i iščekivanja rođenja Djetešca ne zaštiti Terezu? Gospođa je i pjevačica i glazbenica, često odlazi krojaču a zna na sebe navući i krzneni kaput.


4 Comments

  1. Vladan
  2. stanko vrazovic
  3. OBPID

Prijatelji novi, gdje ste?

Predbožićni dani u katoličkim su zemljama sezona krastavaca. Mediji su očajni. Treba širiti mir i dobro, objavljivati intervjue sa kopačima po kontejnerima i ocem koji ima jedanaestoro dječice. Svi, i mama, žive u dvadeset i šest kvadrata, imaju božićno drvce, vjeruju u Boga i još mole igračke, bilježnice, toplu odjeću i nekoga tko bi im salonitke na krovu zamijenio crijepom.


Prijatelji novi, gdje ste?

Predbožićni dani u katoličkim su zemljama sezona krastavaca. Mediji su očajni. Treba širiti mir i dobro, objavljivati intervjue sa kopačima po kontejnerima i ocem koji ima jedanaestoro dječice. Svi, i mama, žive u dvadeset i šest kvadrata, imaju božićno drvce, vjeruju u Boga i još mole igračke, bilježnice, toplu odjeću i nekoga tko bi im salonitke na krovu zamijenio crijepom.