Život bez korone

Zadrta sam vakserica. Od starta sam pobožno slušala naše liječnike, epidemiologe, medicinske sestre i braću, prijatelje i rodbinu. Svi su govorili isto. Starci će biti sigurni samo ako se cijepe. Bit će sigurni i mladi, ali starci će imati prednost. Posebno oni u staračkim domovima i oni koji imaju milijun bolesti.

Sve je bilo jasno, cjepiva nigdje. Što ću, kud ću, bilo mi je teško i pomisliti da ćemo muž i ja umrijeti i sa onoga svijeta gledati kako nam se djeca kolju na ostavinskoj raspravi. Imamo neke nekretnine. Zato smo prelomili i riskirajući da će na nas sve živo krenuti kukom i motikom, i krenulo je, uputili smo se u Beograd. A tamo cjepiva… Više nego kokaina na feštama naših biznismena

A onda je i kod nas cjepivo postalo dostupno i onima koji nemaju nikakve veze. Dapače. Sa svih ekrana su nam epidemiolozi i Stožer zapovijedali: CIJEPITE SE! Pranje ruku svakih pet minuta palo je u drugi plan, cipele se više nije trebalo umakati u Domestos prije ulaska u kuću, raspravljalo se jesu li maske više potrebne. Imamo cjepivo! Otvorila su se vrata svih kafića i ostalih mjesta opasnih po život. Cijepljeni muževi su smjeli, aleluja, aleluja, držati svoje trudne žene za ruku dok se rađalo njihovo djetešce.

Umjesto Bogu civilizirani Zapad okrenuo se Pfizeru. Hrvatska se kao i mnoge njoj slične zemlje zadužila tko zna koliko da bi svojim sve malobrojnijim građanima mogla spasiti život. Turistička sezona bila je bolja nego ikad, pfajzerirani ljudi veselo su divljali bez maski i mahali prljavim rukama. Jedino su starci u domovima bili tužni. Mislili su da ih djeca ne posjećuju jer ih žele zaštiti od korone. Djeca ih nisu posjećivala jer su im djeca.

Ukazala delta. Opet smo buljili u ekrane i slušali kako broj bolesnih raste, broj bolesnih cijepljenih raste, broj mrtvih necijepljenih raste, broj mrtvih cijepljenih raste. Bolnice pucaju po šavovima, medicinske sestre plaču, umirući se dave na respiratorima, kamere snimaju. Srećom, ovaj put postoji spas. Pfizer, treći put.

Zato smo mi otišli u Beograd po treću dozu Sinopharma. Nikome nismo rekli  zato nikome nije bilo jasno zašto Boris Novković u našoj kući urla: “Jači smo od sudbineeeeeeeeeeee, nama nitko ništa ne možeeeeeeeeeeeeeeee…“

U međuvremenu su antivakseri divljali na ulicama svih većih svjetskih gradova, čak i u Zagrebu. Mi vakseri gledali smo ih puni prezira i žaljenja. Samo se vi grlite i ljubite, svi ćete crkavati u najstrašnijim mukama, a respiratora biti neće. Vakseri su trljali prljave ruke, a maske su nosile samo cijepljene žene koje su bile na plastičnoj operaciji lica.

Bolnice su zjapile prazne, starci su zdravi i žalosni uzalud čekali djecu, trudnice su buduće očeve preklinjale da im prerežu pupčanu vrpcu kad za to dođe vrijeme, muževi su konačno mogli s ljubavnicom otići u motel, njihove žene su pazile da se tamo slučajno ne sretnu…

Kad. Ukazao se omikron. O pizda ti materina da ti pizda materina. Zarazniji je nekoliko puta od ona prva dva slova, ne gleda tko je cijepljen, tko nije. Bolnice opet krcate, na respiratorima ispuštaju dušu i pfeizerovci i antivakseri, (ovi drugi, navodno, češće), liječnici i medicinske sestre padaju s nogu, najtraženiji radnici na zavodima za zapošljavanje su grobari(ice), a najpoznatiji čovjek na svijetu je Novak Đoković koji se nije dva puta cijepio.

Na ekranima stari znanci. Više ne spominju da oni dva puta cijepljeni nisu zarazni, svi znamo da koronu mogu dobiti i oni tri puta cijepljeni, ali, spas postoji. Nije omikron neuništiv. Prati ruke, nositi maske, držati distancu.

I, da, plaćati milijarde Pfizeru i kompaniji. I, da, širiti laži o ruskom i kineskom cjepivu. I da, nikad baš nikad ne priznati izluđenim ljudima, pojma nemamo što se dešava, još manje što nas čeka. I da, ne proglašavati Đokovića zločincem, možda je on samo borac za slobodu? Samo? U današnje vrijeme svaki je borac za slobodu zločinac.

 25,358 total views,  86 views today