Sinoć sam na nekom od tv kanala gledala intervju sa Liv Ullmann. Žena je govorila o svojoj karijeri i trenutku kad je prepoznala, iako ovjenčana svjetskom slavom, da mora da u životu postoji nešto značajnije od kretanja na pozornici od točke A do točke B ili igranja u nekom filmu.
Još uvijek je bila mlada i užasavala se besmislenog života koji je na nju čekao. Odlučila je da svijetu mora dati više. Današnjim mladim ljudima ma gdje živjeli teško je objasniti da smo mi nekad davno imali ideale.
Vjerovali smo u slobodu, pravdu i borbu protiv tadašnjih zločinačkih režima. Amerika i njezin rat u Vijetnamu bio nam je posebno inspirativan. Hodali smo ulicama svijeta, dizali glas, mladi Ameri su od rata bježali u Kanadu koja tada nije bila ono što je danas.
Liv Ullmann i mnogi svjetski intelektualci bili su bolno osjetljivi na glad i nesreću koja je harala Afrikom, osuđivali su nasilje, snimali izbjegličke logore i djecu na samrti. Tadašnje televizije su to prenosile poručujući građanima svijeta da jedino mir ima smisla.
Kad je divljao rat u Kambodži Liv Ullmann je otišla tamo i na čelu kolone prosvjedovala protiv tamošnjih zločinaca. Pucali su na nju i njezine suborce. Možete li vi mladi danas uopće sebe zamisliti u nekoj koloni gdje biste urlali tražeći mir, mir, mir i skupljali lovu protiv gladi u svijetu i genocida u Gazi?
Kad biste i krenuli ni jedna svjetska televizija ne bi prenosila vaše marševe, policija i u Švedskoj i u Kanadi i u Njemačkoj, o Americi da se ne govori, pucala bi na vas. Živimo u vremenu kad moderni vođe žele sprženu Gazu, živo im se jebe za nesretnike u Africi i Ukrajini.
Zato je danas Ukrajina spaljena zemlja, a Evropa, preciznije, njezini vođe, američke sluge opsjednute Rusima, tiskaju letke za svoje stanovnike ne bi li ih spasili u ratu koji nam je pred vratima. Švedski čelnici šalju svojim građanima naputke kako preživjeti rat, i nuklearni ako treba. Isto čine Finci. Ni Nijemci neće crvenu opasnost dočekati nespremni. Uskoro će i na naše adrese stići listići.
Ne biste vjerovali kako je lako obraniti se od ruskih raketa i bombi, posebno atomske. Kod kuće treba imati konzerviranu juhu od borovnice i piti je zagrijanu, svakako nabaviti tablete joda, one su poznato oružje protiv atomske bombe. Ne osvrćite se na dokumentarce koje ste gledali o Hirošimi i Nagasakiju, to bi vas moglo uznemiriti.
Da, najjače oružje u svakom ratu pa tako i u ovom budućem između Evrope i Rusije su konzerve graha. Tako tvrde i Šveđani i Finci i… Trebalo bi pitati Ukrajince koji su još u Ukrajini koliko im grah pomaže i zašto su Ameri napustili ambasadu u Kijevu umjesto da opušteno prde?
O Palestincima se ne govori jer se o njihovoj agoniji ne smije ni govoriti ni pisati. Oni nemaju pravo ni na struju ni na vodu ni na juhu od borovnica ni na glas ni na krik ni na uzdah, osim ako je posljednji.
U moje vrijeme bi mladi ljudi već bili u Gazi i po cijenu života branili Palestince od Hitlera ali današnje mlade boli kurac za pravo na slobodu i pravdu i mir. Oni su gluhi i slijepi već ovih dana u bjesomučnom lovu na konzerve graha i tablete joda. Citirat ću hrabrog Francija Blaškovića koji se čitav život borio za slobodu. Današnja mladost “spušta čelo i gmiže smjelo.”
Ponosna sam na dane iz svoje mladosti kad smo mi opatijski srednjoškolci marširali glavnom opatijskom ulicom i urlajući slali poruku napaćenom vijetnamskom narodu. Odricali smo se bijednog džeparca. Još od tih dana gajimo u sebi mržnju prema Americi koja je u naše vrijeme bila Hitler u pelenama.
U svakom zlu ima i nešto dobro. Crknut ćemo u strašnim mukama ali crknut će i oni koji nam danas prodaju priču o grahu i jodu.
Smak ovakvog svijeta bit će mali korak za svemir ali veliki za ekologiju.
