Trst

Ana je plakala. Uhvatila se na udicu jednog od „naših“ šoping centara. Na letku je pisalo: vreća krumpira, 5 kilograma, 30 lipa jeftinije, meso, 500 grama, 0,99% kuna jeftinije, ulje, 1 litra, 9,99 lipa jeftinije…“Ušla sam, kupila kruh, mlijeko, toalet papir, kutiju keksa i ono na „akciji“, platila sam 500 kuna.

Šutjela sam. Nije mi palo na pamet proklinjati zemlju u kojoj živim i trgovačke centre koji stalno objavljuju popis po život opasne hrane koju prodaju. Najnovija vijest, u jednom od njihovih paketa salmonele neka je inspekcija našla tragove mesa. Srećom, mi ne moram trpjeti teror međunarodnih i hrvatskih lopina. IDEMO U TRST!

Na granicama nigdje nikoga. Skrenuli smo na slovensku pumpu. Gurali smo auto jer nam u rezervoaru nije bilo ni kapi benzina. Tako smo planirali. Napunili smo rezervoar preko vrha. U Sloveniji je benzin jeftiniji kunu po litri. Jeeeeeee! Muž i ja smo jedno drugome dali pet.

Mjesto se zove Krvavi Potok. Tu su nas sačekali. Policijska kola, borna kola, dvojica specijalaca sa dugim cijevima, dvoje policajaca imalo je samo pištolje. Što oni hoće? Htjeli su naše osobne. Dali smo. Pa smo morali dati i vozačku i prometnu dozvolu. A onda je počeo pakao. „Imate li potvrdu da ste se cijepili?“ Koje glupo pitanje? Ahahaha. Tko je nema?

Izvukli smo naše srpske potvrde na ćirilici i na engleskom kojima smo dokazali da smo se u Beogradu tri puta cijepili kineskim cjepivom. Jebote! Deset puta su nas pitali jesmo li Srbi. Nismo. Jesmo li Hrvati? Jesmo. Još sam ja dodala da smo Hrvati iz Fiume, kad je Rijeka bila talijanska tako se zvala. Uzalud. Ako ste Hrvati zašto ste se cijepili u Srbiji?

Ni u Hrvatskoj ni u Srbiji nismo to mogli nikome objasniti, što na tu temu reći do zuba naoružanim Talijanima i jednoj Talijanki koji nam ne daju ući u raj. Moj je muž počeo gubiti živce, a meni se ne ulazi u hrvatske markete pa sam se poslužila prastarim ženskim trikom. Krenula sam otkopčavati bluzu u namjeri da sisama postignem cilj.

Bit ću sasvim precizna, nosila sam holter, to je spravica koja vam 24 sata mjeri rad srca. Moja su prsa bila puna žica i gumica. „Vidite“, rekla sam vojnicima, „mi smo stari ljudi, za stare ljude je najbolje kinesko cjepivo jer nema nuspojava, kineskog cjepiva nema u Hrvatskoj, zato smo otišli u Srbiju, ja sam srčana bolesnica, eto, pogledajte…“ Nisam se trebala skinuti do kraja.

Užasnuti klinci zaželjeli su nam „ugodan dan“ i pustili nas. Dobar je osjećaj kad i u sedamdeset i nekoj možeš preko sisa doći do cilja. Parkirali smo pred našim omiljenim rajskim dverima. U njima nema čega nema. Tjestenine svih vrsta i boja u ogromnim kutijama, svaka košta manje od eura. Umak od rajčice sa bosiljkom, kod nas je dva i pol eura, tamo euro i pol, ima i jeftinijih. Konzerve tune duplo jeftinije, mortadela duplo jeftinija…Trenirka „za po kući“, meni će biti „za po izvan kuće“, 4.99 eura. Kupila sam ih pet u različitim bojama. Moja je zimska kolekcija kompletna.

U centru ima mnogo kafića. Na svakom stolu piše da tu mogu sjediti samo oni koji imaju potvrdu da su cijepljeni. Naši bi antivakseri popizdili. Otkrili bi gdje stanuje vlasnik marketa pa bi mu bjesomučno zvonili dok bi njihov vođa, nadrkani vjeroučitelj, kurcem lupao po zatvorenim vratima. Bi li? Teško. Italija nije Hrvatska. Tamo su luđacima ukinuta ljudska prava. Pravo na rad ima samo onaj tko ima u talijanskom džepu talijansku potvrdu da je cijepljen.

Prema autu smo odvukli dvoja krcata kolica. Sto i pedeset eura.

Dva mjeseca ćemo prati rublje i suđe, kuhati, čistiti, piti Illy kavu, kutija u Trstu košta 5,50 eura, kod nas je 10 eura.

Na povratku smo opet stali na slovenskoj pumpi. Napunili smo kanistar od deset litara. Sjetili smo se da naš kum Boris ima rođendan.