Tišina

Hrvatska je zemlja u kojoj ni jedna djevojčica nije sigurna. Nikad. Ni navečer, ni ujutro, ni noću, ni u parku, ni u školi, ni kod kuće, ni u crkvi. Svakoga dana u nekom gradu ili selu ruke mužjaka zgrabe neko žensko, ižive se nad njim, odbace ga poput krpe, žive ili mrtve. Mrtve i kad je živa. I?

Žene na čelu kojekakvih udruga dižu nježne šake, prema nebu lete crni baloni, koliko mrtvih žena toliko balona. Zločinci nakon dan, dva ili deset ili trideset dana izlaze iz pritvora pa za šankom prepričavaju što su radili dok je četrnaestogodišnja „kurva“ zazivala mamu.

Upravo će se to dogoditi kad splitski dvojac, zločinci su stari devetnaest godina, izađu na slobodu. U Splitu su devetnaestog svibnja četrnaestogodišnju djevojčicu odvukli u neboder, pa u lift, pa je zatočili na vrhu nebodera. Jedan ju je silovao, drugi „bludničio“. Obojica su policiji poznata od ranije kao maloljetnički prijestupnici. Žrtvu je spasio brat.

Premijer šuti. Predsjednik šuti. Sabornici i sabornice šute. Crkva koja o svemu ima mišljenje šuti. Udruge za zaštitu žena šute. Hrvatske majke šute. Hrvatske bake šute. Hrvatske učiteljice šute. Hrvatske tete u vrtiću šute. Split šuti.

SILOVANO JE DIJETE! Ta je djevojčica mogla biti naša sestra, kći, unuka, djevojčica iz susjedstva. To je dijete jezivo patilo samo zato jer je žensko i samo zato jer zločinci znaju da im se baš ništa neće dogoditi.

„Otprije su poznati policiji“. Koliko smo puta to do sada čuli? Kad ti „otprije poznati policiji“ završe na sudu bit će pušteni na slobodu jer su „mladi“, „pokajali su se“, „iz dobre su porodice“…

Četrnaestogodišnja djevojčica, to ćemo sigurno čuti na sudu, nije jasno i glasno rekla neću. Provocirala je. Glasno se smijala ili je mrko gledala ili se smiješila. U ovom se slučaju otimala, bila je previše nemirna, to zna uzbuditi buduće pokajnike. Četrnaestogodišnja djevojčica može biti kriva na onoliko načina na koliko dvojica devetnaestogodišnjih zločinaca mogu biti nevini.

I tako je to na našim sudovima otkako živimo u ovom gnoju i tako će to ostati dok…Ovo mislim najozbiljnije, dok nama koji već trideset godina sve ovo gledamo i trpimo konačno ne pukne film.

Može li itko u ovom slučaju zamjeriti nekome od onih koji vole djevojčicu ako uzmu pravdu u svoje ruke? Imaju li naše male kćeri, sestre i unuke pravo da se igraju u parku sigurne da im neće prići dvojica gadova i uništiti im život? Zašto se vapaj onih koji su nemoćni pred hrvatskom „pravdom“ prevodi kao poziv na linč?

Naša djeca su igračke u rukama monstruma. Krvave djevojčice vodimo na ginekološke preglede, pa ih onda vodimo na sudove na kojima moraju stotinu puta ponoviti što im se dogodilo i dokazivati da nisu „provocirale“ zvijeri „iz dobre porodice“ ili zvijeri „otprije poznate policiji“.

Od Splita sam očekivala više. Demonstracije na Rivi. Traženje pravde. Mahanje transparentima na kojima će krvavim slovima biti ispisana imena ubojica dječje duše. Uzalud. Šuti Split jer Hajduk nije ni pobijedio ni izgubio. Šuti Hrvatska jer se ništa nije dogodilo.

Da sam ja netko jebeno smeće trunulo bi u tamnici do smrti. Zvijeri mogu dobiti minimalno tri ili pet godina.

Mi, građani ove strašne zemlje, odvratni, ljigavi crvi, šutimo trideset godina. Šutimo. Onako kako šute i onako kako će danas ili sutra šutjeti neke druge hrvatske silovane djevojčice.

Kad ćemo se najzad pogledati u ogledalo i pljunuti sebi u njušku?

  

 27,985 total views,  5 views today