Osmi je mart. Pravo vrijeme da “dobri” muškarci novinari napišu koju lijepu rečenicu o “jadnim” ženama kojima su zli muškarci pretvorili život u pakao.
Oplodili su ih pa ostavili. Ne plaćaju alimentacije. Trče za njima sa isukanim noževima dok se ne dočepaju njihovih tankih vratova. Ostalo su krvavi detalji po portalima.
Žene jadnice, patnice, žrtvice. U posljednje su se vrijeme trgnule.
Krenule su iz svojih dnevnih boravaka dijeliti savjete kako preživjeti razvod i život sa dvoje djece, a ne zanemariti fasadu koja će ti pomoći da se zajebeš opet.
Da, Dan žena je dan kuknjave nad sudbinom žena ma gdje živjele. Sve smo nevine žrtve, retardirane sirotice kojima pomoći ima a i nema.
Kad pogledamo statistike i broj pobijenih nevinih bića ne možemo a da se ne upitamo, o čemu se ovdje radi.
Odgovor je jednostavan. Oni nose rukavice četiri broja veće a mi smo toliko dobre i slijepe da ne vidimo svoga ubojicu ni na vlastitom pogrebu iako se s ružom u ruci u prvom redu davi u suzama.
Kužite? Anđeo i vrag. Je li uvijek baš tako?
Statistike, gospođo Rudan, brojke pratite.
Postoji li svaki odgovor u brojkama? Sve smo mi žene svetice, budući leševi, anđeli u trapericama od Zare?
Ne bih pisala ovaj tekst da nisam naletjela na priču o princezi Kate.
Ovih je dana bila na druženju s nekom indijskom ekipom. Organizator ju je pozvao da zapleše s njima.
Žena je skinula cipele, zaplesala i digla ženski, zmijski svijet na noge.
Njegovane gospođe bile su zgrožene izgledom princezinih stopala.
“Zapuštena”, “neuredna”, “gadna”, “da ja imam takva stopala…”
Jedva da je zamislivo koliko međuženske mržnje na minijaturnom prostoru može smjestiti horda bešćutnih ženetina.
Ni jedna od prokletih babetina nije jadnoj Kate “oprostila” ni rak ni jezive kemoterapije koje te uživo žderu.
I dok patiš u najstrašnijim mukama moraš misliti na hejtere i pedikere.
Proklete bešćutne gadure kukaju nad ženskom sudbom kletom samo kad se mogu fotkati i spominjati brojke.
Zlobne ste do pakla pa ćete reći da ovako pišem jer sam zla i prolazim kroz isto iskustvo.
Jebe mi se odavno što mislite. Žao mi je što se hranite tuđom nesrećom umjusto da svoj um prošećete do nekog dobrog umokera.
Sretan Osmi mart vam želim. Ne kaže se mart nego ožujak.
Babe, babe, babe jebene.
