Nazvala me moja mlada prijateljica. Dijete joj ide u Osnovnu školu “Sveti Matej”, mjesto se zove Viškovo, okolica Rijeke. Danas je Sveti Matej, u njegovu slavu svim je učenicima, ima ih 923, zabranjen ulaz u školu. Prijateljica ne zna kamo sa sinom. Njezin šef, Mađar, slavi nekog drugog sveca, jebe mu se za Mateja. Muž u Njemačkoj nije mogao dobiti slobodan dan.
Poludjela sam. Kako je moguće da se u laičkoj državi obustavi nastava jer se slavi nekakav svetac?! I to ne bilo koji svetac nego zaštitnik carinika, poreznika, knjigovođa, bankara?! U Hrvatskoj bi se slavljenje toga sveca trebalo zakonom zabraniti, a ne u njegovu slavu zatvarati jednu od najvećih škola u zemlji!
Nazvala sam školu. Javila mi se ljubazna gospođa Jasna, zamolila me da joj ne spominjem prezime. Da, danas nema djece u školi, samo ona radi, ona je “računovođa”. Pitala sam je misli li ona da je normalno da djeca ne idu u školu u slavu Svetog Mateja. Ona o tome ne misli, ali misli direktor škole, gospodin Crnić.
“Evo vam njegov mobitel. Sigurno će vam se javiti.” Gospođa Jasna nije znala koga štiti Sveti Matej osim Viškova koje se nekad zvalo Sveti Matej.
Javio mi se gospodin Josip Crnić i sve mi objasnio. Da, istina je, djeca danas nisu išla u školu nego sa učiteljima na misu, održana je u deset sati. Otišla su djeca koja su htjela. Sve je u skladu sa zakonom. Škole imaju pravo tri dana godišnje iskoristiti kako ih je volja. Oni već deset ili petnaest godina jedan dan godišnje slave Svetoga Mateja.
“Tko je to odlučio?” “Ja”, rekao je profesor Crnić. Zna li točno koliko se godina na ovakav način slavi Sveti Mate, deset ili petnaest? “Ne sjećam se.” “Koliko ste godina direktor škole?” “Dvadeset i četiri godine.” “Zašto niste od starta slavila Mateja?” “Možda i jesmo, ne sjećam se.”
“Ovih se dana obilježava i Dan Alzheimera, možemo li vašu zaboravnost vezati uz to obilježavanje?” “Ako hoćete, slobodno.” Nasmijao se.
“Čujte”, profesor Crnić mi je pokušao objasniti problem, “kad se slavi Matejna onda Općina pred našom školom digne ogroman šator. Djeci je nemoguće probiti se do škole.” “Aha. Možemo li onda reći da su djeca otišla u crkvu zbog prepreke na putu.” “Slobodno tako možemo reći.” Zaboravila sam napisati, u šatoru će pjevati neki Mate zato jer se zove Mate i Bebek. Fešta će trajati čitav vikend.
Ni gospodin Crnković nije bio siguran koga, osim ljudi sa Viškova, štiti Matej. “Slušajte, ne znam, on je bio carinik.., valjda štiti carinike?”
I sad? Kako se naljutiti na čovjeka koji djecu tjera iz škole i utjeruje u crkvu kad su mu namjere plemenite. Boji se da dječica ne bi polomila noge.
U Hrvatskoj danas jedino na putu prema katoličkoj crkvi ne postoje prepreke.