Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.
Ponekad dobiju posao, plaću za svoj rad nikad. Hrvatskom caruje tuga pregolema. Nesretnici su se danas u marketima gurali kao da je smak svijeta u jalovoj nadi da će uz pomoć kartice moći i pobjeći i zaboraviti. Nećemo. Čak ni večeras. Dok zrak budu parale rakete, a na trgovima zavijali zabavljači plaćeni u zlatu većini će ipak biti jasno da je \”Sretna nova godina\” frazetina kojom ljudi pokušavaju uvjeriti sebe i sebi slične kako vjeruju da će u idućoj ipak biti bolje jer gore ne može.
Neće biti bolje. I može gore. Katolički svećenici će i iduće godine razvlačiti guzice naše dječice i živjeti u dvorcima blagoslovljenim našom krvlju. Naši će političari krasti iduće godine jednako kako su to činili i prethodne, a nama će objašnjavati da je bedepe porastao za 0,007% što je u odnosu na ne znam što ogroman korak naprijed. Nepismeni, glupi, drski sabornici na državnoj će nam televiziji mucati kako nam je dobro ali to ne znamo.
I da, i u 2018. godini vraćat ćemo se u prošlost, analizirati dubinu i širinu kojekakvih jama iz Drugog svjetskog rata. Četnici će nam prijetiti u svakom javnom veceu, Hrvati i Hrvatice će se dijeliti dovijeka na \”ustaše\” i \”partizane\”.
Pa ipak… Večeras je Stara godina. Svi mi koji možemo zaboravimo na proklete popove, proklete političare, jebene analitičare, zlu djecu, gadne partnere, lažljive ljubavnike, nevjerne ljubavnice, drečave bebe koje će jednom postati naši krvni neprijatelji. Sjednimo u neki svoj kut, ako ga nemamo, nađimo ga, noć će biti topla, i… Učinite sebi nešto lijepo. Gricnite sendvič, popijte pivo ili progutajte lijek bez koga ne možete živjeti i recite sebi, postoji izbor. Ili se ubij ili vozi dalje. Ništa ne traje dovijeka, crknut će i ove štakorčine koje gledamo na našim teve ekranima, nadajmo se, u najstrašnijim mukama.
Kad je već Stara godina i kad moramo biti veseli makar krepali, onda budimo. Ja ću ugasiti sva svjetla u kući, da susjedi pomisle kako nikoga nema doma, zatvoriti oči, leći na kauč u pidžami, osjećati vatru u peći, a on će pjevati samo meni. Sada neka pjeva i vama. Uživajte, nesretnici moji najdraži. Toliko sam puta u životu pogriješila, možda griješim i ovaj put.
