Hrvatska je u ratu. Preživjela sam rat i vidjela koliko se gadova koji su prije rata vozili drndave stojadine zahvaljujući Domovinskom ratu pretvorilo u ugledne razbojnike. Svi im znamo imena, neka se čak povlače po sudovima, desetljećima, rasplet nam je jasan. Vuk će pojesti magare. Domovinski rat me učinio ciničnom gospođom kojoj je svaki zločin normalan zato jer se dogodio u Hrvatskoj. Mislila sam da me više do smrti u ovoj zemlji ništa ne može iznenaditi.
A onda je došla korona. Pa krizni stožer. Pa Plenković. Pa potres u Zagrebu. Pa vijest da mi najbolja prijateljica iz djetinjstva leži u Rijeci u bolnici. Ima koronu. Nažalost, slušam iz prve ruke što sve rade riječki liječnici, medicinske sestre i njihova šefica, ubila bi me da joj spomenem ime, da bi spasili živote bolesnika koji leže u Klinici za infektivne bolesti.
Za njih ne postoji radno vrijeme. Ne osjećaju težinu svojih “skafandera”, sigurno ne razmišljaju hoće li im platiti “prekovremene” i kolika im je šansa da prežive. Njih ne pogađa zabrana izlaska iz kuće jer u kući nisu nikad. Ne vide svoju djecu, bračne partnere, roditelje, kućne ljubimce. Oni su zaista na prvoj crti bojišnice da bi nama kojima izolacija tako teško pada spasili život.
Drago mi je što živim u zemlji u kojoj prvi put vjerujem i onima na prvoj crti i onima na drugoj. Krizni stožer je skupina pametnih ljudi koji i bolesne i zdrave drže pod kontrolom. Plenković je predsjednik Vlade koji baš svim građanima ove zemlje ulijeva poštovanje. Zbog svega sam ovoga, iako “rizična” i danima zatočena, bila na neki perverzan način sretna. Ako i umrem, umrijet ću mirna. Pred očima mi raste neka druga, drugačija i bolja Hrvatska.
A onda me zgromilo. Stalno slušamo kako su maske beskorisne, ali nekima pomažu da se bolje osjećaju. Maski nema. Ono što nam je poslao šejk se podijelilo bolnicama, obični ljudi koji su željeli masku, prije ove jezive krize koštala je četrdeset i pet lipa, nekih šest centi, do pred neki dan nisu mogli do nje doći. A onda je krenulo.
Ne znam držati iglu u ruci, ali imam prijateljicu koja zna. Dobila je narudžbu od jednog od hrvatskih korona biznismena, za izradu jedne maske plaća joj četrdeset centi. Materijal košta pedeset centi, ako. Znam i žene koje rade u okolici Rijeke, one na crno šiju maske za trideset centi. Cijena maski u jednoj od privatnih apoteka je sedamnaest kuna, nešto preko dva eura. Sigurna sam da postoje i skuplje maske i jeftinije švelje.
Na maskama koje se prodaju u privatnim apotekama piše tko su “ljudi” koji trguju maskama. Sve je, osim rada na crno, “legalno”. Postoji i apoteka u koju ne smiješ ući bez maske, masku možeš jedino kupiti u toj apoteci. Samo ulaz u apoteku košta sedamnaest kuna. Pola litre sredstva za dezinficiranje ruku sto i osamdeset kuna.
Država čini sve da bi pomogla tisućama onih koji su izgubili posao ili će ga izgubiti. Liječnici i medicinske sestre umiru od posla. Vojska i policija prate svaki naš korak jer samo zatočeni ljudi mogu pobijediti karantenu.
Mi zatočeni čekamo smrt ili život dok nam ratni profiteri deru oderanu kožu. Za njih ne postoje nikakva ograničenja ni u kretanju ni u pljačkanju. Mi smo u ratu. U dobra stara vremena ratni profiteri su dobivali metak u glavu.
Hrvatskoj nedostaju maske. Ima li metaka?