Kad starci crkavaju

Siroče sam. Oca mi je bog uzeo u osamdeset i devetoj, u bolnici. Tamo je bio petnaestak minuta.

Majka je imala manje sreće. Umrla je u najstrašnijim mukama u jednom od najskupljih staračkih domova u Hrvatskoj. Bila je jedva pokretna, preživjela je moždani udar. Stalno se žalila na strašne bolove. Liječnik u domu proglasio ju je depresivnom i propisao joj prozac. To smo posebno platili.

Prijepodnevno hodanje uz pomoć terapeutkinje bilo je uključeno u cijenu, dvanaest tisuća kuna mjesečno, poslijepodnevno se plaćalo dvije kune po minuti. Liječnik je njene bolove nazivao \”fantomskima\” i jako se čudio što prozac nikako da pomogne.

Slijepo sam vjerovala liječnicima. Svoju sam majku držala luđakinjom koja ne zna cijeniti to što mi zadnje pare trošimo da bi ona ležala u velikoj sobi sa televizorom, televiziju nije gledala, i ogromnim kupatilom, bila je u pelenama.

Između dva urlanja molila nas je da joj skratimo muke. Mrzili smo je. Držali smo da je nezahvalna ta nama strana starica koja ne cijeni činjenicu da živi u zgradi okruženoj parkom, ptice pjevaju a osoblje oko nje skače obučeno u ružičasto. Tri puta dnevno premazivali su je raznim mastima, koža joj je bila u savršenom stanju, za ostalo ih uopće nije bilo briga.

Stara sam i sve mi češće pada na pamet kako ću i ja skončati u nekoj, sigurno manje glamuroznoj ustanovi, u kojoj će o meni brinuti nepoznati ljudi. Vjerojatno ni jednoj inspekciji ne pada na pamet kontrolirati što se dešava starcima u raljama krvopija. Živimo u svijetu koji misli kako je mladost vječna a stare samo siromašni, zli i nepotrebni. Svaka smrt isušenih građana za državu je čist dobitak.

Ni ja, iako nimalo mlada, nisam svoju majku doživljavala kao biće koje pati nego kao stvorenje koje nas svojim afektiranim urlanjem izluđuje. Dan prije smrti mojoj su majci otkrili metastaze na kostima. Sva njena urlanja, to smo sa grozom shvatili, nisu bila posljedica \”depresije\”. Sat prije smrti ipak je dobila morfij. Smrt moje majke proganja nas iz dana u dan. Čitav život osjećat ćemo se krivima što smo je prepustili na milost hrvatskom mračnom tržištu nemoćnima i starima.

Priče oko staraca znaju biti i drugačije kad u njih uskoče, primjerice, centri za socijalnu skrb. Oni se ukažu uvijek kad starci imaju love a ostaju bez razuma. Tada \”bogate\” djedove i bake \”štite\” od \”gramzive\” dječurlije u pedesetima. \”Dječica\” sa računa svojih roditelja ne smiju dignuti ni lipe iako nemaju čime plaćati dom. Centri onemogućavaju djeci osamdesetogodišnjih biljaka da dignu novac sa njihovih računa dok ne dokažu da su njihove namjere časne.

Provjera namjera zna potrajati a dom se plaćati mora. Država ne pomaže, jer država, to su centri za socijalnu skrb. Dok oni nađu vremena da milostivo potpišu kojekakve suglasnosti prolaze dani i tjedni u kojima prastara djeca, zatečena bolešću roditelja i ubijena od brige i besparice, muku muče kako naći nekoliko tisuća kuna mjesečno. Preklinju centre, mole, prose… Uzalud. Uvijek se nađe neki susjed ili netko od rodbine koji piše centru da su sin i kći zločinci koji su mami, dok je bila pri sebi, bili najveći neprijatelji.

Zato centar mora biti oprezan. Majka koja nema veze sa životom ali jest živa, ima stan, ušteđevinu, mirovinu, zašto bi zla kći i još gori sin imali nešto od toga dok je centar u punoj snazi? Dječurlija u šezdesetoj diže nenamjenske kredite uz lihvarske kamate da bi platila preskupi dom u kome se vrlo često štakori osjećaju bolje od nepokretnih baka i djedova.

Starcima se dobro ne piše ni kad leže u nekoj od naših bolnica a imaju stan ili kuću. Na intenzivnu njegu provaljuju časne sestre i popovi koji sa njima potpuno nepoznatim i neprisebnim ljudima, uz pomoć liječnika i notara, potpisuju ugovore o doživotnom uzdržavanju.

Djeca takvih nesretnika koja najčešće žive izvan Hrvatske doznaju da su ostala bez svega kad im više ni najbolji odvjetnici ne mogu pomoći. Bešćutna smo zemlja u kojoj starci umiru gladni, prljavi i bolesni prepušteni na milost i nemilost lopovima širokoga spektra.

Nisam jedina od meni bliskih ljudi koja sam, gledajući vrištavu majku u prestrašnim bolovima, živjela u hororu. Moj prijatelj upravo muku muči kako jednom od centara socijalne skrbi dokazati da nema love i da i on i sestra imaju pravo dignuti novac sa računa svoje dementne majke. Uzalud. Netko je nekome u centru rekao da su to dvoje zločinci koji žele pokrasti polumrtvu majku pa sada oni od svoje djece kradu da bi baki platili dom.

Zašto nitko ne strpa u zatvor krvopije u crkvenim mantijama koje se šunjaju po domovima i bolnicama i otimaju od bespomoćnih staraca nekretnine? Kad ćemo doznati istinu o našim centrima? Kome da se obrati starčad kojoj senilni roditelji trunu u domu a ona im ne može platiti ni pelenu? Da li je rješenje u gušenju jastukom bespomoćnih staraca koji od života imaju ušteđevinu i djecu a zapravo nemaju ništa osim posranih pelena među tankim nogama?

Majka me mjesecima prije smrti preklinjala da je ubijem. Nažalost, u mom slučaju to je bilo nemoguće. U ustanovi gdje je ona ležala mnogo se potrošilo na kamere koje su pratile dešavanja u svakoj sobi. Ali se zato štedi na ljudima koji tamo rade. Već tri mjeseca nisu dobili plaću.

Tekst je objavljen 26.4.2011. u Nacionalu.


8 Comments

  1. ANO -
  2. millica
  3. Budimir Novaković
  4. millica
  5. Lidija
  6. zlacana

Kad starci crkavaju

Siroče sam. Oca mi je bog uzeo u osamdeset i devetoj, u bolnici. Tamo je bio petnaestak minuta.

Majka je imala manje sreće. Umrla je u najstrašnijim mukama u jednom od najskupljih staračkih domova u Hrvatskoj. Bila je jedva pokretna, preživjela je moždani udar. Stalno se žalila na strašne bolove. Liječnik u domu proglasio ju je depresivnom i propisao joj prozac. To smo posebno platili.


Kad starci crkavaju

Siroče sam. Oca mi je bog uzeo u osamdeset i devetoj, u bolnici. Tamo je bio petnaestak minuta.

Majka je imala manje sreće. Umrla je u najstrašnijim mukama u jednom od najskupljih staračkih domova u Hrvatskoj. Bila je jedva pokretna, preživjela je moždani udar. Stalno se žalila na strašne bolove. Liječnik u domu proglasio ju je depresivnom i propisao joj prozac. To smo posebno platili.