Opaka dječica

Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi, cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.

U Hrvatskoj ne postoji zakon koji bi te divljake maknuo iz naših života na dvadeset godina. Oni su samo neodgojena dječica roditelja koji nisu dorasli svom zadatku. U roditeljima je problem, porodice su problem, ono što ti klinci rade nekim drugim klincima samo je posljedica lošeg kućnog odgoja.

 S jedne strane imamo dječake koji doma nemaju ni oca ni matere, s druge strane dječake koji imaju i oca i mater koji vjeruju u pravnu državu, s treće strane imamo nekakvu Đurđu Adlešič, tko je ta žena, koja najprije ode do frizera da joj ispegla kosu, a onda nam sa ekrana poručuje, treba preodgojiti porodice opakih momaka, ne promijeniti zakon.

Što učiniti majci i ocu maloljetnog ubojice? Osuditi ih na doživotnu robiju? Da li je to rješenje? Jesu li ti klinci-ubojice zaista toliko zapušteni i retardirani da ne znaju što rade? Ili ipak znaju da im nitko ništa ne može pa se iživljavaju na slabijima onako kako se  poslodavci iživljavaju na njihovim roditeljima a đurđe adlešič na gledateljima Dnevnika.

 Hrvatskom stupaju horde krvožednih dječaka zaštićene zakonom i praznim blebetanjem kojekakvih đurđeta. Što možemo učiniti mi roditelji čija djeca ne izlaze iz kuće naoružana bokserima i martensicama?  Smijemo li mirno  gledati kako ih divljaci masakriraju iz dana u dan? Zaista moramo moliti milost od političara koji nam rade isto samo drugim oružjem? 

To su naša djeca. Mi mame smo ih dojile, njihovi očevi su ih nosili na ramenima, voljeli smo ih godinama vjerujući da će postati krasni ljudi. A što doživljavamo? Naša voljena djeca postaju prebijeni leševi, bacaju se u nabujalu rijeku, cipelare , dave, kasape, režu, muče satima…

Ej! Kakvi smo mi to roditelji? Svi ti mladi razbojnici imaju ime i prezime, oni žive negdje, njihove adrese nisu tajne. Đurđete brinu o frizuri, suci nemaju zakone, zatvori su prepuni…

Smije li nas roditelje dobre djece sve to držati doma? Jesmo li i mi odgovorni za ono što se našoj djeci događa jednako kao što su odgovorni roditelji divljaka?

Naravno. Da se tako nešto dogodi mome djetetu nema šanse da bih se obratila nekoj đurđeti i tražila da promijeni zakon. Da jednoga dana samo jedan od nas sačeka  maloljetnog gada na cesti i otkine mu glavu, ili bi se promijenio zakon ili bi razbojnici dobili poruku.

Ja sam fina gospođa koja je odgojila dvoje prefine djece.  Da se jedne noći ili jednoga dana nekome od njih nešto dogodi siroto dijete iz porodice sa problemima i martama na nogama ostalo bi bez oka, uha, noge, ruke, glave, ali živo. Neka u Dnevniku frflja što mu se dogodilo.

 Kad bismo u godinu dana prebili ili pobili desetak mlađahnih, nepunoljetnih heroja domovinskog mira Đurđica bi hitro promijenila zakon u strahu da njoj netko, za dušu, ne promijeni frizuru.


5 Comments

  1. prolaznik
  2. nela
  3. gravosa

Opaka dječica

Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi, cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.


Opaka dječica

Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi, cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.


error: Kopiranje sadržaja nije dopušteno.