O ljepoti moje starosti

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.

Dvoje sam djece rodila prije tridesete. Da sam onda znala što danas znam, ne bih rodila ni jedno. Neodoljive bebe pretvaraju se u ljude koje ćeš dok budeš živa držati neodoljivim, bespomoćnim bebama. Moje bebe proslavile su četrdeseti. Diplomirale su, rade, zarađuju, imaju uspješnu djecu, ali im još uvijek nije jasno da su glupe k’o kurac i da mama zna najbolje, uvijek i dovijeka i da je samo jedna mama.

Rastala sam se u pravo vrijeme, za rastavu je svako vrijeme pravo. Aleluja, aleluja, trčala sam sretna jer sam najzad našla ono što sam tražila čitav život. Muškarca koji nije samo muškarac, čovjek je i pametan. Sve mi moje prijateljice zaviđaju, a ne razumiju da pun pogodak u metu traži mnogo gađanja.

U životu sam se bavila svim i svačim. Neki su me poslovi ubijali, drugi su bili podnošljivi, treći su  donosili veliku lovu. Svi su mi dosadili. Bilo mi je oko pedeset kad sam sebi rekla, stara si, ženo, imaš jedan život, odjebi sve, odi doma i ne radi ništa. Djeca hrane sebe, muž je mlađi, hranit će tebe, a ti ćeš razmišljati o životu koji je prošao.

A onda sam napisala knjigu. Dogodilo mi se čudo. Najzad sam doživjela apsolutnu sreću. Ej, stara, baviš se onim što te jedino oduvijek zanimalo, pisanjem i čitanjem. I još te za to plaćaju.

I tako to traje do danas. Ja koja sam mislila da sam starica u pedesetoj, danas, na pragu osamdesetih, uživam u životu poput udovice na pogrebu osobnog nasilnika.

Gutam bademe odjevene u čokoladu, sto grama dnevno mi je najmanja doza, čitam „Dnevnik besne domaćice“ po stoti put, a nazvala me i Ksenija, prijateljica iz djetinjstva. U Mošćeničkoj Dragi joj je ribar ponudio oradu duljine trideset centimetara, traži od mene dozvolu da mi je kupi. Odmah sam pristala.

Bože, koja sam ja sretnica! Kad sam bila u dvadesetima, naletjeti na nešto oko trideset bila je nemoguća misija.

Da, osamdesete su nove pedesete. Sreća na mene gleda sa svakog zida, stoji iza svakog ugla, skriva se u svakoj poruci mojih prijatelja i prijateljica koji mi danas pišu. Želim vam reći, živa sam i presretna što me čitate.

Razlog zašto baš danas pišem ovaj tekst? Eto, nikad mi nije bilo ljepše nego danas. Danas. Ljepotu danas mogu spoznati samo oni koji nisu sigurni da ih čeka sutra. Zato, starice moje i starci moji, ovo je samo za vas i mene.

Ma, ne, ne, ne. I ne! Nisam ovo napisala jer mi je rođendan.