tata i kći

Neki novi klinci?

Priznajem, o muškarcima, generalno, uvijek sam mislila da su svinje dok ne dokažu suprotno. Nikad mi nije padalo na pamet da bi značajan broj mogao to i dokazati.

Sebe već tri desetljeća ne ubrajam u žrtve. Moj muž stavlja suđe u perilicu kad vidi da to treba učiniti, trideset godina smo skupa, lagala bih kad bih rekla da sam mu u tom razdoblju ispeglala pet košulja.

Neko ih je vrijeme peglao sam, a onda smo našli “ženu”. Doduše, ni jedna “žena” ne može baš sve obaviti za par koji ne želi prati prozore, usisavati podove, ubacivati u zahodsku školjku čarobne tekućine, laštiti slavine…

Već danima razmišljamo kako bi trebalo promijeniti posteljinu, najveća nam je muka uvlačiti poplun u navlaku, do večeras ne znamo tko će to učiniti. To nije moj posao, nije ni njegov. Upravo mi je rekao da će to učiniti on. Ja ću sebi skuhati čaj.

S vremena na vrijeme uđem u market i onda gledam kako ljudi znaju kupiti banane. Odaberu ih, stave u vrećicu, odu do vage, pritisnu neki broj, pa vrećicu ubace u košaricu. Taj zahtjevni posao obavlja moj muž. On zna tko na tržnici prodaje najbolji krumpir, koji je krumpir za pečenje, koji za kuhanje.

Ja radim ono najstrašnije. Kuham. Kuhanje mi se gadi, ali kuhati moram jer za skupe restorane u kojima bismo se hranili svaki dan nemamo love. Pokušali smo se hraniti u jeftinim restoranima, naši su želuci rekli odlučno ne. Meni kuhanje jest robija, ali kuham jer radim kod kuće, muž izvan kuće.

Ne vozim, ne nabavljam drva, ne spremam večere za prijatelje, ne zovem prijatelje, ne ulazim u banke, ne plaćam račune. Naš odnos nije bio dogovor, ti ćeš ovo, ja ću ono. Spontano funkcioniramo tako da jedno drugome ugađamo gdje možemo. U ime ljubavi, valjda.

Toliko smo dugo skupa da je naša veza meni normalna, istovremeno mislim da nitko oko nas tako ne živi. Potaknuta tekstom novinarke Snježane Pavić ovih sam dana razgovarala sa ženama koje su u vezi. Imaju četrdeset ili manje, muža ili partnera, djecu ili su bez djece.

Sve su mi isto rekle. Muškarci s kojima žive dijele s njima život. Međusobno ne raspravljaju o “resorima”. Po dijete u vrtić ili u školu ide onaj tko za to ima vremena, ručak kuha onaj tko stigne, dijete hrani ili tata ili mama, psa “na šetnju” ujutro u šest vodi onaj kome se manje spava.

Žene s kojima sam razgovarala same izlaze. Kad im se izlazi. Sami odlaze “u život” i njihovi muževi. Nitko ne misli da je poza “sijamski blizanci” jedina moguća i jedini dokaz bliskosti i ljubavi.

Bože, koliko se ti odnosi razlikuju od onih u kojima su živjele ili još uvijek žive neke od mojih vršnjakinja. On nije “šef”, ona nije “sluškinja”.

Sjećam se da sam pred neko vrijeme slučajno pogledala kroz prozor spavaće sobe. Našom su ulicom prolazila tri muškarca, svaki od njih gurao je dječja kolica, iza njih su hodale tri žene i razgovarale. U “moje vrijeme” takva je slika bila nezamisliva. Žene su u skupinama gurale kolica, naši su muškarci bili tko zna gdje.

Kad čitamo tekstove na portalima uvijek čitamo istu priču. Oni su ubojice, oni su zlostavljači, oni ne peru zahod, oni kockaju, loču, jebu sa strane, čekaju da im “ona” svakoga dana servira ručak i ne brinu o djeci.

Zbunjena sam. Je li se svijet promijenio ili sam ja ovih dana naletjela na nekoliko perverznih žena koje su me pokušale uvjeriti da nije sve onako kako se čini. Ako nije sve onako kako se čini, ako statistike lažu, ako su “obični” muškarci bolji nego što mislimo, zašto to nije prijelomna vijest?

Vjerujem da ima bar malo istine u onome što sam otkrila svojom “anketom”. Uostalom, danas oko jedanaest prije podne vidjela sam u kafiću mladog tatu kako u onom dijelu gdje se ne puši drži u naručju prekrasnu djevojčicu i razgovara sa prijateljem koji je tamo bio sa sinom.

Gdje su bile mame? Radile su? Ili ipak, praznici su za neke već počeli, pile sa društvom u drugom kafiću oslobođene djece, oslobođene okova koje sam ja stalno vukla kad sam bila u njihovim godinama?

O ovoj sam temi razgovarala i sa svojom kćerkom i sa svojom nevjestom. Cure su u četrdesetoj. “Kako dijelite poslove u braku?” Blijedo su me gledale.

O vlastitoj djeci ništa ne znam, a imam hrabrosti pisati eseje o “muškim svinjama”? Jesam li ja “ženska svinja”?