Ćutanjem protiv zločina

Petnaest mi je godina trebalo da u ruku uzmem knjigu Alenke Mirković \”Glasom protiv topova\”, Mala ratna kronika. Upoznala sam mnoge Vukovarce, ovog sam ljeta bila u Vukovaru, čula sam desetine vukovarskih priča ali pročitati knjigu Alenke Mirković jednostavno nisam mogla.


 A onda sam prekjučer prelomila. Bez povoda. Praznici su, opuštena sam, sretna što su živi i zdravi i svi moji i ja, vrijeme je poklona i kolača, ovo su pravi trenuci za gutanje gorkih tableta.

Tresem se, užasnuta sam, zgađena, ubijena, posramljena i sretna. Uspjela sam. Progutala sam istinu o Vukovaru u dva dana i dvije noći. Da bih savladala knjigu, izdanje Jesenski-Turk, ipak sam morala učiniti nekoliko dugih pauza.

Trebalo je izaći na svjež zrak, duboko disati, vratiti se u sobu pa u miru plakati, zastati pa povraćati, pa vrištati. Zaista bi bilo besmisleno prepričavati tekst ovog remek djela koje bi trebalo stajati na polici u svakoj hrvatskoj kući.

Trebali bismo ga pročitati barem jednom godišnje da spoznamo koliki smo zločinci, bešćutne zvijeri, neka mi zvijeri oproste, gadovi bez srama i osjećaja krivice.

Dok je Vukovar umirao zajedno sa svojim braniteljima, ranjenicima, novinarima, bebama, djecom, starcima, mi ostali šetali smo, djeci kupovali balone, dosađivali se dok smo na Hrvatskom radiju slušali cenzurirane Glavaševićeve vapaje. 

 Nema građanke i građanina u ovoj zemlji koji u priči o Vukovaru ima čiste ruke. Političari gadovi, bivši i sadašnji, mogu nam biti alibi samo ako ogledalu okrenemo leđa. 

 Što smo učinili mi, obični ljudi? I što činimo? Zašto nitko ne postavlja ključna pitanja? Tko je razorio Vukovar i zašto? Zaboravimo na četnike, oni su ubijali, klali i razarali jer im je to bilo u opisu posla. Zašto smo im braća po zločinu?

 Tuđman i kompanija oglušili su se na vapaje umirućih u pustinji na isti način na koji se ovi danas oglušuju na vapaje polumrtvih u Vukovaru. Zašto su u tom gradu niknula \”krasna\” spomen-obilježja umjesto da se svi ujedinimo i učinimo nešto za mlade i stare Vukovarce.

 Otvorimo tamo nova radna mjesta, učinimo im život jeftinijim, od obnovljenih fasada i dizajnerski skockanih spomenika se ne živi, njima se samo pere loša savjest. Može li se oprati? Smije li?

Ne, nema toga domestosa koji će očistiti krvave ruke hrvatskih građana koji su zaboravili na Vukovar i njegove heroje. I ne bi nam alibi za kolektivni zaborav smjela biti činjenica da su Tuđman zločinac i njegova gadna ekipa žrtvovali Vukovar da bi Hrvatska postala priznata.

 Zaboravimo na  Tuđmana, sve šuške i ostale smradove, bili živi ili mrtvi. Svi mi na leđima nosimo veliki, krvavi križ, svi smo ogrezli u krvi vukovarskoj, probudimo se. Pokrenimo neku akciju.

 Odjebimo političare koji tamo jednom godišnje stupaju i na vijencima popravljaju trake. Suočimo se sa istinom. Vukovar je kolektivni hrvatski zločin koji vapi do neba. Ako ne vjerujete pročitajte \”Glasom protiv topova\”.

 Neka je pročitaju i svi vaši prijatelji i neprijatelji. Još ima vremena. Ako spoznamo svoj grijeh možda ćemo naći i način kako ga koliko toliko umanjiti. Jedni Vukovarci počivaju u miru, drugi u beznađu, a mi gledamo i ne činimo ništa.

 Možda je bolja smrt od osjećaja da živiš u zemlji kojoj si dao sve a nisi dobio ništa. Čini mi se da su četnici prema Vukovarcima bili milostiviji od nas. Što je neprijateljski metak u potiljak ili razorena kuća ili ubijeno dijete ili silovana pa zaklana majka u usporedbi sa ravnodušnoću tvoga naroda koji ti nije pomogao kad ti je bilo najteže a danas ne vidi da postojiš.