Moj unuk Krešimir

Kad je moja starija kći bila prvi put trudna, trenutno je peti, govorili smo, spol nije važan, glavno da je živo i zdravo. Kad je rodila malog Krešimira govorili smo da je tata jako, jaaaaaaaako želio curicu i svi smo željeli curicu, ali što je tu je.

Nitko iz porodice nije želio curicu, nismo pervezni. Govorili smo što se od nas očekivalo da ne bismo bili perverzni. Jeste li ikad, ikad, od mlade mame koja okolo vozi djevojčicu čuli kako je tata žarko želio dečka? Ni ja. Tako nešto reći bilo bi nepristojno kao što je inače nepristojno šetati okolo i govoriti istinu. Sve mame prvorotkinje žele sina da bi novopečeni otac, u nekim krajevima, mogao pucati u zrak iz kubure iz koje je pucao njegov pradjed kad se on rodio. Moj zet je iz nekih krajeva. Ovo je digresija. U Hrvatskoj živi stendap komičar koji ima jedno šest komada kćeri, profesionalni ženomrzac, a u svakom intervjuu naglašava kako je želio i sedmu, ali žena ima nekih ginekoloških problema. Ha,ha, tko ti vjeruje, tatice?

Krešimiru smo za krštenje, rekla sam da je moj zet iz nekih krajeva, dali sašiti maskirnu uniformu. Poslali smo svijetu poruku da će on braniti Republiku Hrvatsku onako kako je to radio naš Petar Krešimir IV i da će pjevati, Zovi samo zovi, svi će sokolovi… Među nama, da opet dođe do neke frke, ja bih sve svoje prodala, maloga poslala van, bilo kamo gdje se ne ratuje, a Zovi, samo zovi neka pjeva njegov otac. Lijena mrcina stalno mijenja poslove i navija za Dinamo. Krešo, kad tata nije u blizini, navija za naše. Ja sam ga naučila himnu NK Rijeke, Tko ne skače, tko ne skače, taj Dinamo je, tko ne skače, tko ne skače, taj Dinamo je. Odahnut ću kad se moja kći razvede, ali to neka zaista ostane među nama.

Ovo sve je samo okvir za priču. Ovo što ću vam reći znamo samo kći i ja. Jučer smo se srele u gradu i plakale dok je Krešo divljao u šopingcentru sa… Izreći ću. Sa ružičastom metlicom i lopaticom u malim rukama. Kupile smo što je htio jer je urlao kako će nas pobiti ako mu ne kupimo to što smo kupile. Još je mami rekao da je krava, a meni da sam stara vještica iako zaista držim do sebe i nitko mi ne bi dao godine koje imam i kad sam sama s njim svi misle da sam mu mama.

Kći mi je sve ispričala. Toga dana ih je učiteljica, mali ide u prvi razred, pitala što će biti kad odrastu. Mi smo malome sve ispričali o kralju Krešimiru i koliko je on dobra učinio, u međuvremenu sam zaboravila koja dobra i koje godine, za Republiku Hrvatsku. Da je rekao da će postati kralj to bi na neki način bilo simpatično, dobro je kad muškarci već na startu života žele moć, ali…

Reći ću vam što su rekla druga djeca. Dečkići žele biti pjevači i nastupati u Tvoje lice zvuči poznato, a djevojčice žele biti manekenke i pjevačice i nastupati u Tvoje lice zvuči poznato. Svi mali cigani, da, to je takav razred, nitko roditelje na početku godine nije pitao žele li cigane u razredu, svi mali cigani će, ima ih šestoro, kad odrastu biti doktori i doktorice. Moj Krešo, naš Krešo je rekao da želi biti Pepeljuga. Otvori se, oj, crna hrvatska zemljo.

Učiteljica je nazvala moju kćer, ona mene, ja najskuplju psihologicu u gradu pa ćemo iz Krešimira, ako treba, i batinom izbaciti Pepeljugu. Bolesnik. Da li se, majmune, Hrvatska brani mačem ili močom? Tko je u životu uspio hodajući svijetom sa Vileda proizvodima u ruci? Čula sam da je brat od one druge bake bio dva mjeseca u ludnici. Tako ti je to kad se udaš za čovjeka koji nije iz tvog kraja.

Izašla sam iz onog šopingcentra i poluluda došla doma. Moj muž je ležao na kauču okružen kaosom. Prazne kantice od pive, pepeljara krcata, na stolu tri prazna kartona, pice pojedene, na ekranu su naši dečki slavili, a muž mi se, kad me ugledao, digao sa kauča, i pijan, smrdljiv i samo u gaćama, bacio oko vrata. Plakao je jer je Rijeka pobijedila i još je skinuo prljave gaće i pokazao mi komadić žute žlundre koji ću noćas dobiti jer je 3:0 za naše. \”Tko ne skače, tko ne skače, on Dinamo je!\” Gluha susjeda sa kata metlom je lupala po našem stropu. Zastala sam. Jebote. Da moj muž nije muškarac, muškarac simplex, da je moj muž Pepeljuga… Neću nazvati onu psigologicu.