Što je maturalna zabava? To je noć kada djevojka smije izložiti sise pogledima staraca i mladaca a da njihova erekcija bude u skladu sa zakonom. Maturalnim plesom se dijete službeno pretvara u ženu, u predmet koji muškarci ocjenjuju uzimajući u obzir broj grudnjaka, duljinu nogu, čvrstoću guzice, ljepotu zuba, sjaj dlaka na glavi. Cure to ne doživljavaju tako jer njima svane da su nešto a ne netko kad prestanu biti nešto i postanu ništa. Tamo negdje oko trideset i pete.
Sve dok smo mlade, tvrde gdje treba, mokre gdje treba, sisate i punih usana mislimo da smo gospodarice i nimalo nas ne brine što je naša najveća snaga među našim nogama. Kad shvatimo da to ne bi trebalo tako biti, da smo ljudska bića poput muškaraca, da bismo svijet morale osvajati mozgom a ne međunožjem, već je kasno. Ono najbolje je iza nas, sloboda, a ono najstrašnije, bitka sa dječurlijom i borba za alimentaciju, budućnost. Ne rađajte, komadi! U djeci čuči vaša smrt.
Mnoge žene mojih godina, i one mnogo mlađe, zgražaju se nad izgledom današnjih maturantica. Često čujem kako izgledaju \”poput kurvi\” i kako \”mi tako nismo izgledale\”. I nismo. Meni današnji look djevojaka koje maturalnim plesom slave svoju zrelost ne smeta, dapače, potvrđuje moju teoriju, mi smo, dok smo, sise, guzica, pička.
I moja je generacija bila gola. Svijetom smo hodale u mini suknji i mahale golim sisama, ali to smo činile u ime slobode, ne da bi se nekome od sponozora na nas dignuo. Žene moje generacije vjerovale su da smo \”ravnopravne\”, znam da to danas glupo zvuči, i da ćemo nešto u životu postići glavom. Danas vidim da smo bile glupe k\’o kurac, ali bilo je dobro dok je trajalo.
Ipak, nikad se žene na Zapadu nisu ovako \”kurvinjski\” nudile kao danas. Stavila sam \”kurvinjski\” pod navodnike jer današnje cure ne držim kurvama nego ropkinjama koje u muškom svijetu moraju pristati na muška pravila igre.
U mračini u kojoj sam odrasla nije sve bilo ovako crno. Žene je ipak više definirao fakultet nego pička. Ja sam svoj prvi stan kupila svojim parama u dvadeset i sedmoj godini. Danas žena u Hrvatskoj do svog ključa može doći jedino ako joj ga uruči otac, muž ili bogati jebač. Rijetke su te, ako ih uopće ima, koje danas samo pameću mogu doći do vlastite slobode.
To me užasava. Žene se ne bune. One koje dignu glas svoju dernjavu plaćaju životom. Četrdesetak ubijenih žena godišnje. Taj podatak u Hrvatskoj baš nikoga ne uznemiruje. Zašto i bi? Muškarce ne ubijaju, zar ne? Otkako imamo Hrvatsku žena se iz ljudskog bića, što ona većim dijelom jest bila u Jugoslaviji, pretvorila u predmet, u komad mesa, čim lakši tim više na cijeni.
Pogledajmo portale, novine, teve ekrane… Kad se piše ili govori o ženama iz javnog života najčešće se spominje kako se ona nakon poroda brzo vratila \”na staro\”, kako se nakon gubitka kilograma, \”pretvorila u ljepoticu\” iako joj je osnovni posao bacanje kugle, kako… O položaju žene u Hrvatskoj najbolje govori \”Otvoreno\”, jedina politička \”ozbiljna\” emisija na državnoj televiziji.
Koncept je jednostavan. Postoje dva voditelja, \”pametnih\” voditeljica u Hrvatskoj očito nema. U studiju sjede, najčešće, planetarno glupi muškarci zakopčani do grla, koji analiziraju stanje u zemlji i govore nam gdje je rješenje.
Rješenje bi bilo sve hrvatske kriminalce koji vladaju Hrvatskom osuditi na doživotnu robiju i Todorićima, primjerice, oduzeti svu imovinu i prisiliti ih da žive onako kako žive njihove prodavačice.
To nikad nećemo čuti. Žene u toj emisiji ukazuju se rijetko, a kad se i ukažu onda ja i sve druge uvijek gledamo što imaju na sebi. Žena je šminka, žena je haljina, žena su nokti, muškarci su Pamet.
Nikad se neće ostvariti moj san, ali tko mi brani da sanjam. Zamišljam sebe na maturalnoj zabavi moga unuka Kreše. Vidim ga kako pleše. Njegova partnerica u tamnom odijelu, on sa ružičastom krpicom oko bokova. Vidim mu dlakave, dugačke, mišićave noge, vidim mu krasan, obrijani torzo, nabrekle mišice, blještave zube, bistre oči, i, da, gotovo sam zaboravila, kad se naglo pokrene, pod jakim svjetlom bljesnu njegova čvrsta, mala jaja i veliki uzdignuti kurac.
Moja vršnjakinja, gospođa u osamdesetoj, uzdiše pokraj mene, sjedimo za istim stolom, mljacne, škljocne umjetnim zubima. Čujem:\”Mmmmmmmmmmmm.\” NE BUDITE ME!
