Kad Rijeka utihne

U petak, dana gospodnjega četvrtog ožujka, rekla sam svojim najdražima da odlazim na prosvjede. Dosta mi je ove vlade, gadi mi se ovakva zemlja, bit ću tamo sa svojim prijateljima, susjedima, supatnicima… Djeca su se zabrinula, muž me molio da ostanem kod kuće, stara si, imaš visok tlak.

 Mama, mi te volimo, govorila su djeca, ako te ispendreče umrijet ćeš, u gužvi te rulja može pregaziti, milicija će te strpati u maricu, dobit ćeš opet fibrilaciju atrija, tko će te u pritvoru defibrilirati? Idem, rekla sam i strpala u torbu prexanil, ritmonorm, atenolol, apaurin, praxiten i paracetamol.

 Radio Rijeka čitav je dan pozivao ljude na Koblerov trg gdje bi se prosvjednici trebali naći u 18.00 pa krenuti ulicama moga grada Rijeke i urlati, hoćemo izbore, lopovi, lopovi… Krenula sam ranije da se probijem kroz gužvu, sve će  uličice u centru starog grada biti pune gladnih, siromašnih, ogorčenih ljudi. I mlado i staro bit će na nogama. 

 Željela sam biti u epicentru. Jebeš borbu za narodna prava ako nisi u prvim redovima. Kroz uličice sam prošetala bez problema i stigla na Koblerov trg točno u 18.00 sati. Na trgu je bilo nekoliko mama sa bebama u kolicima koje su se kretale u smjeru robne kuće Korzo pa u nju i ušle. Skupina radnika u bijelim kombinezonima djelovala je prijeteći sve  dok po njih nisu došla dva kombija koja su ih odvezla doma. Radnici su farbali fasadu, završili posao i krenuli na večeru.

 U svojoj blizini nisam vidjela ni policajca ni pendreka, mnogobrojne teve ekipe tužno su tražile bilo koga da kaže bilo što ali kako nas je bilo oko deset čekali su da se ukažu vođe pa da se krene. Pojavili su se neki ljudi koji su na zid prislonili transparente na kojima je nešto pisalo.

Četiri transparenta naslonjena na zid izgledala su poput križeva izvučenih iz prastarih grobova. Vođa nigdje na vidiku. Oni ljudi pokraj križeva nešto su govorili u mnogobrojne mikrofone a onda transparente stavili pod mišku i nestali.

Nas desetak bilo je uporno. Možda će se ipak nešto dogoditi. I dogodilo se. Na sred Trga ukazala se ogromna džukela koja je bezuspješno pokušavala zaskočiti sitnu kujicu. Navaljivala je ali mu ona nije dala. Bar ne do 18.38. Nas, sad već petero, čekalo je i čekalo.

 Da samo Kosor i kompanija znaju koliko ih ovdje vole odmah bi uselili u Guvernerovu palaču.  A onda sam odustala. Bilo je ledeno, moj je grad očito u Švicarskoj, Riječani su sretni, siti, slobodni, veseli ljudi koje jedino maškare mogu izvući na ulicu.

 Nikad više, odlučila sam. Nikad više neću na ledenim riječkim ulicama polagati  smrznute jajnike na oltar Domovine.


13 Comments

  1. Vladimir Ilić
  2. Ifi
  3. millica,
  4. DD
  5. prolaznik
  6. ANO-
  7. Stanko Vrazovic
  8. tanja
  9. Daniel
  10. tanja

Kad Rijeka utihne

U petak, dana gospodnjega četvrtog ožujka, rekla sam svojim najdražima da odlazim na prosvjede. Dosta mi je ove vlade, gadi mi se ovakva zemlja, bit ću tamo sa svojim prijateljima, susjedima, supatnicima… Djeca su se zabrinula, muž me molio da ostanem kod kuće, stara si, imaš visok tlak.


Kad Rijeka utihne

U petak, dana gospodnjega četvrtog ožujka, rekla sam svojim najdražima da odlazim na prosvjede. Dosta mi je ove vlade, gadi mi se ovakva zemlja, bit ću tamo sa svojim prijateljima, susjedima, supatnicima… Djeca su se zabrinula, muž me molio da ostanem kod kuće, stara si, imaš visok tlak.