Kad počinje život?

Nedavno su mi umrli roditelji. Ostavili su nam kuću kojom se, najzad, neće širiti smrad pileće juhe i konjske masti protiv vena.

U kući živimo muž, naša dva sina, Mikica i ja. Stara je dva mjeseca i jede samo gušću francusku paštetu koju kupujemo u Ljubljani u Leclercq-u, najjeftinijem šoping centru u ovom dijelu Evrope. Tamo sam ocu kupila cipele za tri eura, u njima smo ga zakopali.

Kad su moji roditelji umrli nešto se čudno dogodilo, iz naše su kuće izašli njihovi lijekovi a u nju ušli naši. Bit ću kratka: atenolol, prexanil, ritmonorm, lanzul plus, lanzul minus, praxiten, apaurin i pet i deset, lupocet, kapi za oči, kapi za nos, voltaren čepići…

Četiri para naočala stalno gubimo ali ih ne možemo dozvati kao mobitele pa nas to jako uznemiruje… Ni jedan dan u tjednu nije nam dosadno. Ili nosimo holter koji bilježi ekage ili onaj koji mjeri tlak. Imamo privatno osiguranje koje će zbog nas propasti. Stalno smo na gastroskopiji, kolonoskopiji, ceteu, magnetskoj…

Čula sam da u Evropi ljudi naših godina za vrijeme druženja ne razgovaraju o bolestima zato jer je to nepristojno. Ni o djeci jer je to prebolno. Naš stariji sin ima četrdeset godina, mlađi trideset i osam. U društvu ih ne spominjemo, ponašamo se evropski.

Kad smo najzad postali slobodni ljudi koje je noću budila samo prostata moga muža primijetili smo da nismo onoliko sami koliko smo se nadali da ćemo biti. Naši dečki ne pokazuju baš nikakvu potrebu da nas napuste. Žele ručak i večeru, oprano rublje, ne znaju uključiti ni perilicu ni suđericu ni peglu. Obojica rade, ženidba im nije na kraj pameti, djeca još manje, ne viđaju ih s djevojkama, susjedima moramo objašnjavati da nisu pederi…

A kako smo krasne planove imali, muž i ja, kad jednom budemo u mirovini. Oženiti sinove, prodati kuću, useliti u stan od pedeset kvadrata, unucima kupovati voćne kašice na sniženju i putovati, putovati, putovati…

Pratimo literaturu, ovo što se nama dešava svjetski je trend. Nije istina da na Zapadu djeca napuštaju rodni dom u osamnaestoj. Nekad bilo. I oni danas žive sa roditeljima i čekaju…

Ne, ne putujemo što ne znači da smo se zatvorili u kuću. Svakoga dana odlazim nekom drugom liječniku. Osjećam se baš dobro kad mi propiše nove tablete ili kad mi na kućnu adresu stigne čaj prostatitis koji liječi i upalu grla i želuca i rak. Imate reklamu u svim dnevnim novinama.

Ne kupujemo novine, čitamo ih u kafiću jer smo odlučili da se nećemo odreći jedne kave bez kofeina dnevno makar krepali. Muž i ja sebi često postavljamo pitanje da li smo bolesni zato jer imamo djecu? Bismo li preko noći ozdravili kad bi nam ih netko oteo. U svijetu je trgovina djecom veliki biznis.

Da li liječnike obilaze ljudi koji od djece imaju samo steriliziranu mačku? U čekaonicama stalno nalijećemo na ljude poput nas koji bježe doktoru od tridesetpetogodišnjih beba. I stalno se vraćamo u bolju prošlost.

Blažena su bila ona vremena kad smo bili puni nade, kad je moj otac krenuo opako kašljati a moja se majka hvatala za prsa i govorila kako joj trne lijeva ruka. Čak smo se znali, dok su se roditelji davili u susjednoj sobi, poigrati u bračnom krevetu i praviti se kako ne čujemo njihove hroptaje.

Imali smo konkretne planove. Za mjesec ili dva zajedno ćemo, ja u crnini, sa rukom u ruci, ušetati u dobar restoran pa utopiti tugu za izgubljenim roditeljima u ručku i dingaču Bura koje čisti žile od holesterola. Zahvaljujući napretku medicine naša su se očekivanja pretvorila u dugogodišnju agoniju bez hepienda.

Danas smo mi tamo gdje je nekad bilo ono dvoje pokojnika. Slabo spavam, sinoć sam čula kako se naši sinovi dogovaraju gdje će nas pokopati. Odlučili su da će i nas i moje roditelje strpati u urne a grob prodati. Neće biti ni cvijeća ni muzike ni osmrtnice u novinama.

Stariji sin je uvijek bio nesnalažljiviji, predaje engleski u srednjoj školi za električare: \”Nono i nona nisu spaljeni, kako ćemo njih ugurati u urnu, ne možemo ih naknadno spaliti\”. \”Prepusti to meni\”, rekao je mlađi, on se bavi izradom web stranica.

To me uznemirilo. Muž je hrkao, gotovo se davio, a ja sam se pitala, što će napraviti mojim roditeljima, ubaciti im kosti u mikser? Na noćnom ormariću držim apaurin deset i čašu vode jer rytmonorm isušuje usta. Progutala sam dva.

Ujutro sam krenula liječniku izmjeriti tlak i zatražiti uputnicu za jetrene probe. Muž me čekao u kafiću, naručio je čašu vode i čitao Večernji. Na ulici sam naletjela na poštara. Penzija! Dva puta po dvije tisuće kuna.

Ušla sam u kafić i predložila mužu da taj dan proživimo onako kako smo nekad sanjali da ćemo provoditi život. Uhvatili smo se za ruke i krenuli u grad pješke, zbog cirkulacije, pa u oštariju Fijume na crni rižot, bez soli, blitvu sa krumpirom, bez soli i pola litre crnog vina.

Zašto ovako živimo? Tko je za ovo kriv? Mi? Djeca? Našem je stolu prišao bivši kolega moga muža, u rukama je držao veliku kesu punu plastičnih boca. \”Plati dec pa ću ti ispričati vic\”. \”Sjedni\”, rekao je moj muž. \”Šta mislite, kad počinje život?\” Nismo znali. \”Katolik tvrdi da život počinje začećem, protestant govori da život počinje rađanjem a Židov je siguran da život počinje kad ti krepa pas a djeca izađu iz kuće\”.

Moj muž i ja ćemo možda, ako bog da zdravlja, za dvadeset godina biti na pragu života. Jedino mi je žao Mikice.

Tekst je objavljen 7.12.2010. u Nacionalu.


7 Comments

  1. Kralj
  2. Maya
  3. Igor Vidovic
  4. Dolores Kaloper More
  5. Jadranka Nicin
  6. talichni

Kad počinje život?

Nedavno su mi umrli roditelji. Ostavili su nam kuću kojom se, najzad, neće širiti smrad pileće juhe i konjske masti protiv vena.

U kući živimo muž, naša dva sina, Mikica i ja. Stara je dva mjeseca i jede samo gušću francusku paštetu koju kupujemo u Ljubljani u Leclercq-u, najjeftinijem šoping centru u ovom dijelu Evrope. Tamo sam ocu kupila cipele za tri eura, u njima smo ga zakopali.


Kad počinje život?

Nedavno su mi umrli roditelji. Ostavili su nam kuću kojom se, najzad, neće širiti smrad pileće juhe i konjske masti protiv vena.

U kući živimo muž, naša dva sina, Mikica i ja. Stara je dva mjeseca i jede samo gušću francusku paštetu koju kupujemo u Ljubljani u Leclercq-u, najjeftinijem šoping centru u ovom dijelu Evrope. Tamo sam ocu kupila cipele za tri eura, u njima smo ga zakopali.