Kad pisci jedu banane

Ja sam spisateljica. Da sam kiparica ili slikarica od države bih dobila veliki atelje. Da sam kompozitorica pjesme \”Dođi k meni, drago moje, da te grle ruke moje\”, svako vrtenje na radiju u kafiću naplatila bih u zlatu jer Glazbena unija štiti svoje umitnike.

Zato sam krenula na izbornu skupštinu Hrvatskog društva pisaca, sjedište je u Basaričekovoj, to vam je na Gornjem gradu. Tamo smo trebali izabrati novog predsjednika koji će se znati izboriti za naša prava.

Pisci bi od države trebali dobiti stipendije, od knjižnica lovu za svaku posuđenu knjigu, moralo bi im se omogućiti da putuju svijetom, budu tamo neko vrijeme pa vide da nije svagdje kao kod nas. Nakon povratka iz, primjerice, Madrida, naše bi knjige bile optimističnije i lakše bi se prodavale.

Dosadašnji predsjednik HDP-a Velimir Visković nije se previše trudio. Ne kažem da sam ga upoznala ali sam ga vidjela na teve. Ogroman, debeo čovjek mojoj je kolegici spisateljici u emisiji rekao da ima krasne noge, doduše gospođa jest bila polugola, ali, da li spisateljicu čine spisateljicom noge ili dobre knjige?

Tu mi se strašno zamjerio zato sam negdje napisala da je \”zadrigli mužjak\”. Ne znam da li je to do njega došlo, baš me briga, mislila sam u subotu, idem u Zagreb, izabrat ću boljega. Stigoh i nazvah Radio taxi Zagreb, 060800800. Po pozivu naplaćuju 4,97 kuna a \”čekanje operatera ne naplaćuje se.\” Deset puta sam okrenula onaj broj, potrošila 49,70 kuna, od taxija ništa.

Put pod noge pa u potragu. Naletjela sam na ulicu punu taxija i ušla u prvi. \”Šta se dešava sa vašom službom?\” \”Neki kvar, ništa ja ne znam.\” Prvi sam put čula da Zagreb ima samo jednu taxi službu, u Rijeci ih ima bar deset.

Pedeset kuna i evo mene ispred Basaričekove. Taksist mi je dao svoju vizitku da nakon sat vremena ne bih opet potrošila 49,70 kuna na jalovo nazivanje 060800800.

Ta zgrada u kojoj se nalazi Hrvatsko društvo pisaca je ludilo. U njoj je najljepši vece na svijetu. Ima jedno sto kvadrata, obložen mramorom, da ima pravde u ovoj zemlji meni bi ga poklonili da si tamo napravim zagrebačku rezidenciju.

Bilo je jako mnogo pisaca i spisateljica. Jedno sto. I Hrvatska teve. Ponuda delicija nevjerojatna. Dobre tri kile banana, dvije kile krasnih mandarinki i ogromna količina slanih štapića.

Počelo je. Neki visoki, vitki gospodin u skupom, tamnom odijelu krenuo je govoriti o našem teškom položaju i kako naše udruženje od države prima pet puta manje love od udruženja u kome sjede \”književnici\” i kako se to mora promijeniti i mi moramo dobiti stipendije i postotak od knjižnica…

Krasno je zborio i svi smo mu pljeskali. Onda nam se obratila gospođa u crnom kostimiću koja je bila ljuta jer nismo mirno sjedili. Nabrojila je koliko nas je \”napustilo\” članova u proteklih osam godina. Od književnosti u Hrvatskoj umire više ljudi nego od raka pluća.

Onda su o svom programu krenuli govoriti kandidati za predsjednika. Vrijeme je bilo ograničeno na deset minuta. Književnica pokraj mene je rekla da su joj ovi sastanci smiješni, da je gospođa koja piše stenogram podsjeća na drugaricu koja je pisala stenogram na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, da nije lijepo smijati se na takvim skupštinama ali da se njoj ipak jako smije.

Zato će, dok budu kandidati govorili, u mislima šetati Mirogojem i tamo pokapati drage tetke, pa daljnju rodbinu, na kraju mamu i tatu, a na samom kraju kraja svoju mačku koju voli najviše na svijetu jer su joj umrli i mama i tata.

Kandidat koji je imao najviše šansi rekao je da je govor koji traje deset minuta predugačak, da je njemu dovoljno i pet minuta, da čemu govoriti deset minuta kad je previše i pet minuta, da onaj tko ne može reći sve što ima u pet minuta ne može ni u deset, da će on govoriti manje od pet minuta a ne deset, da su i tri minute previše, pet minuta je jako puno minuta, deset je… Ona književnica me u panici pitala, dokle će gospodin, njoj je upravo preminula mačka… Uzalud, gospodin je opet naglasio da je i sedam minuta previše minuta…

Konačno, glasanje. Na moju sreću, debelog Viskovića nije bilo nigdje na vidiku, bojala sam se da me čovjek ne ugleda i ne zalijepi mi jednu iza uha. Nakon glasanja, pauza. Krenuli smo u lov na banane, mandarinke i štapiće, crno vino, bijelo vino i viski. Popila sam dva viskija, ipak smo gore bili već jedno tri sata.

Nakon pauze u trajanju od četiri sata, brojali su se glasovi, stroga gospođa naredila nam je da budemo tiho pa siknula da su dva kandidata za predsjednika dobila jednaki broj glasova pa ćemo ispočetka. Srećom, bili smo siti i napojeni. Netko je viknuo da nas je malo ostalo i da izbor neće biti legalan, visoki, vitki gospodin u tamnom odijelu bio je ljut, kazao je, i papa se brže bira.

Uzalud. Sivog dima ipak nije bilo na vidiku. Izašla sam i nazvala onog taksistu. Rekao je da doma ruča i da je njegovo vrijeme isteklo. Vrti, vrti, vrti, onaj broj, nakon šestog puta, aleluja! Pedeset kuna i ja u centru.

Oko ponoći javiše mi da je izabran novi predsjednik, moj kandidat, i da će mi već ove godine Hrvatsko društvo pisaca nadoknaditi putne troškove u iznosu od 200 kuna. A onaj visoki, vitki gospodin u krasnom, tamnom odijelu, tko zna gdje ga je ukrao, bio je Visković.

Da sam znala pitala bih ga kako je izgubio trideset kila i zašto nas napušta sad kad je naljepši. Vjerojatno je zbrisao u udruženje gdje sjede \”književnici.\” Jutros sam čula da sam bila na Dnevniku. Napatila sam se ko životinja ali nije bilo uzalud.

Objavljeno 4.4.2011. u Nacionalu.


9 Comments

  1. Весна
  2. Budimir Novaković
  3. Budimir Novaković
  4. Tadija

Kad pisci jedu banane

Ja sam spisateljica. Da sam kiparica ili slikarica od države bih dobila veliki atelje. Da sam kompozitorica pjesme \”Dođi k meni, drago moje, da te grle ruke moje\”, svako vrtenje na radiju u kafiću naplatila bih u zlatu jer Glazbena unija štiti svoje umitnike.

Zato sam krenula na izbornu skupštinu Hrvatskog društva pisaca, sjedište je u Basaričekovoj, to vam je na Gornjem gradu. Tamo smo trebali izabrati novog predsjednika koji će se znati izboriti za naša prava.


Kad pisci jedu banane

Ja sam spisateljica. Da sam kiparica ili slikarica od države bih dobila veliki atelje. Da sam kompozitorica pjesme \”Dođi k meni, drago moje, da te grle ruke moje\”, svako vrtenje na radiju u kafiću naplatila bih u zlatu jer Glazbena unija štiti svoje umitnike.

Zato sam krenula na izbornu skupštinu Hrvatskog društva pisaca, sjedište je u Basaričekovoj, to vam je na Gornjem gradu. Tamo smo trebali izabrati novog predsjednika koji će se znati izboriti za naša prava.