Sinoć je u HKD-u održana kazališna predstava, premijera, prema mojoj knjizi \”Dabogda te majka rodila\”. Kako zaista nije mala stvar kad je nešto tvoje na daskama u tvom gradu nije mi palo na kraj pameti gledati je.
Neposredno prije premijere prijatelj mi je ispričao priču iz života. Dogodilo se to davno u Sarajevu, igrala se predstava u tri čina, dosadna do pakla, ljudi su iz kazališta bježali glavom bez obzira.
Upravnik je bio očajan. Što učiniti? Dosjetio se, naredio je liku na garderobi da ne vraća kapute prije kraja predstave.
Jedan je gledalac pokušao brisnuti već nakon prvog čina. \”Gospodine, dobio sam naređenje, nema kaputa prije kraja.\” Čovjek je zastao a onda promrmljao:\”Jebeš kaput\” i krenuo u ledenu sarajevsku noć.
Svi koji su stajali oko mene i slušali priču moga prijatelja smijali su se na sav glas. Zamislila sam se, koliko mi je taj čovjek prijatelj?
U, za mene tako stresnim trenucima, pred samu premijeru, ispričati tu strahotu. Zato sam ušla u kafić preko puta HKD-a i popila tri punča. Nakon trećeg opušteno sam gledala u vrata kazališta. Predstava traje sat i pol, kad će izaći prvi?
Sa mnom je bila režiserka Tanja Rigonat-Mandić. Ne znam kojoj je od nas bilo stisnutije grlo. Kad smo shvatile da se predstava bliži kraju, hvala bogu nitko nije izašao, popele smo se na pozornicu, stajale smo iza zavjese.
Šegvić, direktor HKD-a, rekao nam je da će nas izvesti pred publiku ako netko bude pljeskao.
Tresle smo se dok su tekli zadnji trenuci predstave. Tišina u gledalištu, čula sam samo Tanjino i moje srce kako se valjaju svako u svom vratu. A onda pljesak. Pljesak. Pljesak.
Izašle smo na pozornicu a ja sam među gledateljima pogledom potražila svoju djecu. Ostala su na predstavi i mahala mi. Koji trenutak.
Nakon mjesec dana proba, nakon toliko uloženog entuzijazma velikih riječkih glumica Edite Karađole, Jelene Lopatić, Aleksandre Stojaković, Marije Geml, Sabine Salamon, Andreje Blagojević, Olivere Baljak, Biljane Torić, Tanje Smoje, Splićanke Zoje Odak koja se ubila igrajući stotinu žena u jednoj, u ekipi je i Nenad Šegvić, pljesak.
Žao mi je što ne mogu opisati svoju sreću. Prilazili su mi mnogi poznati i nepoznati ljudi i govorili kako je moja priča na daskama i njihov život.
Djeca su mi uručila ogroman buket ruža. Kći mi je rekla:\”Mama, toliko je bilo tiho u gledalištu da se u jednom trenutku čulo samo kihanje zečice.\” Sirota životinja, ni njoj nije bilo lako.
Svima hvala, dragi moji. Ali ja ne bih bila ja da se ipak nisam raspitala zašto baš nitko nije izašao prije kraja. Jednostavan odgovor. Vrata teatra bila su zaključana.
Puno cijenjena i poštovana šjora Rudan, draga Vedrana, bilo bi lipo da gostujete i u Beogradu sa predstavon, kako bismo i mi Splićani vanka Splita, ka i Vi, mogli guštat u Vašin jedinstvenim literarnim djelima. Vidin da je u glumačkoj ekipi i šinjorina Smoje i virujen da joj je moj dragi i nezaboravni i omiljeni autor Miljenko bio dida ili barba? Srdačan pozdrav svima i puno uspjeha širon ex Juge!
Jednom i ja da budem prvi! 🙂
svaka cast i puno srece sa predstavom u buducnosti…pokusacemo da je dovedemo i u Srbiju na neke “male” scene. Puno ljubavi za vas …
Od srca Vam čestitam! Nadam se da čemo je i mi u Srbiji moći pogledati. Svako dobro Vama i svima koje volite!
Iskrene čestitke za uspeh predstave. Sve i da ne dođete u Beograd, e pa doćićemo mi u Hrvatsku. Sigurno se isplati preći toliko kilometara za sat i po u zaključanom pozorištu :)! Sve najbolje od srca
Drago mi je i čestitam vam uspeh predstave. Moji vojnički dani bili su u Rjeci 81’g. sada sam u Beču
i rado bih pgledao vašu predstavu u glavnom gradu Austrije. Pozdrav
Zasto npr. deca tenisera nisu najbolji teniseri? Pa zato sto ne mogu preko veze da pobedjuju turnire. A zasto su onda deca glumaca najbolji (i jedini sto postoje) glumci??? Ja bojkotujem pozoriste sve dok su deca glumaca jedini glumci.
… i filmove naravno.
…sa decom glumaca… Jedini izuzetak je Srdjan Todorovic.
Osjeća li se to manjak samopouzdanja u vlastitom, otorinolaringološkom radu?
Ma jebeš kaput…
Prije tocno 40 godina u jednom teatru na izvedbi jedne poznate monodrame i jos poznatije glumice – prijateljica i ja, vec gladne i umorne trebamo jos uhvatiti zadnji predponocni bus za nase naselje – odlucujemo napustiti predstavu. Na izlazu, vrata zakljucana. Portiri, garderoberi, svi su mi tada licili na policijske isljednike, opkolili nas dvije pitanjma: tko smo, sto smo, odakle smo, zasto smo dosle na predstavu, zasto napustamo prije kraja. I, kad su se vec siti nasladili nasih muka puste nas van i srecom je bilo proljece, nekako uhvatimo i taj bus i na rubu snaga stignemo u nas postanarski kutak. Glaaadne.
Razlozi su, dakle, razni zasto ponekad zelimo napustiti predstavu prije kraja.
Cestitke Vedrani.
Iskrene čestitke. Bilo bi interesantno videti vaše predstave u Bg. To bi bilo osvježenje za pozorišne scene ovde u RS. Pomalo smo umorni od pozorišta koja kopiraju “filozofiju” Made in USE i USA sa one lošije strane. Kultura je – kažu – univerzalna tvorevina, međutim nije isto kada “postave” Hamleta Na Lovrijenac, Kalemegdan, ili kada ga postave na “Ponte Roso” – samo da bi bilo orginalno po svaku cenu. Klasika ostaje klasika. Sve treba da odgovara svome prostoru i vremenu, jer samo tako može biti autentično.
AUTENTIČNOST BEZ ŠMINKE JE ONO ŠTO ČITAOCE (I GLEDAOCE) PRIVLAČI U VAŠIM DELIMA. Srećno; sretno i srečno!
Ostala su na predstavi i mahala mi. Koji trenutak.
p.s. 🙂
vedrana, da te nema, morao bih te izmisliti , potpis : atila
Vedrana,
Drago mi je da vam je drago što ste doživjeli uspjeh. Jedva sam se uzdržao da “uspjeh” stavim u navodnike – toliko je to relativna stvar. Ali…glavno da je vama drago…Dolazi proljeće i u mom kraju sad ima puno rascvalih trešanja! Nevino-bijeli, bujni, mirisni cvjetovi oko kojih zuje marljive zlatne pčelice…Koliko li samo ljepote sadrži jedan mali trešnjin cvijet! Kolika je to ogromna sreća promatrati ga iz blizine! To što nas političari lažu, banke (i drugi lopovi) pljačkaju – nije opravdanje da ne primjetimo ljepotu proljeća…život je tako kratak…
Twitter plače za vama.
O, zaključani teatar, nije to ništa! U JDP-u su svojevremeno na garderobi tražili ličnu kartu ako izlaziš pre kraja, pod izgovorom da si možda ostavio bombu u sali, pa begaš… Kao da je nisi mogao ostaviti baš u garderobi?! U KPGT sam jednom bila na predstavi gde su nas pustili u salu kroz rupu u podu na koju su posle navukli koncertni klavir! Pa ti beži ako si jači! Nekolicina je umrla od dosade… Iz Zvezdare možeš pobeći kakogod hoćeš, moš da biraš kaput, ali ćeš kod kuće na kraju trećeg Dnevnika videti one koje su pobegli pred tobom, kako hvale premijeru gledajući bestidno u kameru! Jednom sam na BELEF-u gledala priredbu na brodu ukotvljenom nasred Dunava. Bilo je hladno, voda ledena, a ipak je oko broda kružio pilicijski patrolni čamac u zloj nameri da me zgrabe ako zaplivam ka obali. Sutra su sve novine pisale da je bilo krasno. Tekst Gradskog Sekretara za kulturu u režiji Partijskog Sekretara…
Zato ja tvrdim da su najbolja mesta u teatru PORED VRATA!
Znajući Vaš roman i rediteljku verujem da je Vaša predstava bila odlična i da ne bih izašla osim ako bi mi umesto jakne ponudili bundu… Pozdrav!