Hijene

Građanka sam Rijeke. Nažalost, poznajem profesoricu Lovasić. Liječila je moju pokojnu sestru i mnoge moje prijateljice. Ne znam zna li itko u Rijeci broj života koje je spasila. Sigurna sam, ona tu evidenciju nije vodila.

Godinama slovi kao, uz profesora Vrdoljaka iz Splita, najboljeg onkologa u Hrvatskoj. To za pacijente i njene kolege nije tajna, ali za medije jest jer se profesorica svojim uspjesima nikad nije hvalila. Doduše, kad bi portali i došli do tog podatka teško da bi ga objavili jer dobra vijest nije vijest.

Vijest je da su ona i sestre s Onkologije u “tajnoj sobici” skrivale zlato, slike, korištene poklon vrećice, boce alkohola… Za sada. Počinile su zločin, u prvoj verziji težak “nekoliko milijuna eura”, pa “milijun eura”, pa “milijun kuna”… “Istražitelji”, njezine bijesne, ljubomorne, ambiciozne, zle kolege nikako da se dogovore za koliko milijardi su medicinske sestre s jednom od najvećih zločinki u povijesti Hrvatske oštetile Hrvatsku.

Da nije jezivo, zastrašujuće, prosto, prozirno, bilo bi smiješno. A nije smiješno, ali jest prozirno. Profesorica Lovasić je učinila ogroman grijeh, ušla je u politiku, ali se nije priključila “pravima”. Zna se tko su pravi.

Kad si, zna se na kojoj strani, smiješ pijan pucati u vrtu svoje kuće, smiješ ženi odstraniti zdravi jajnik i naravno da smiješ biti šef KBC-a Zagreb. Nikome iz ekipe “Zna se” takvi zločini nisu ni za opomenu, o izvanrednom otkazu da se ne govori.

Kad smo već kod riječkog KBC-a mogla bih danima pisati o pričama iz života riječkih pacijenata. Neke su anegdote baš “smiješne”. Evo jedne. “Ugledni”, službeno ugledni, riječki kirurg izgovara u bolesničkoj sobi medicinskoj sestri koja ga je probudila jer jednom pacijentu nije bilo dobro: “Ako me budeš još jedanput probudila ‘karat ću te u bulju’.”

Postoje još bizarnije priče iz života ovog “gospodina”, ali postoji velika šansa da bi se moji čitatelji mogli izrigati, a to mi nije cilj. Bilo bi krasno da dobije izvanredni otkaz zbog svega što je činio i čini, zna se da je to nemoguće.

Sestra koja danas, naravno radi u Frankfurtu, (podaci poznati autorici i ne samo njoj), prijavila je “gospodina”, pacijenti su joj bili svjedoci, disciplinska komisija mu je izrekla “opomenu pred otkaz”, ne izvanredni otkaz. Šteta nije bila velika milijune eura ili milijun eura ili milijun kuna ili… Kad je u Hrvatskoj “jebanje u bulju” slabijih od sebe bio zločin?

Upućeni znaju imena gospođe i gospode koji stoje iza ove hajke. To doktorici Lovasić i njezinoj “zločinačkoj organizaciji” neće pomoći. Doduše, sve će sestre i doktorica Lovasić pobijediti na kraju, možda, za jedno dvadeset godina, ako se uništena karijera i razoreno zdravlje može nazvati “pobjedom”.

Riječkim onkološkim pacijenticama neka dragi Bog bude na pomoći kad stigne “zamjena”, a zna se tko će to biti i zna se koliko zamjena zna.

Ja nikad neću zaboraviti doktoricu Lovasić, njezinu dobrotu, predanost, empatiju koju je pokazivala prema ženama koje sam na njezinom odjelu gledala mjesecima. Ona i njezina ekipa radile su u nezamislivim uvjetima. Toliko jezivim da ih jednostavno ne mogu opisati. “Fotelje” za primanje kemoterapije u raspadu, zahod rupčaga, pacijenti su ispred Onkologije sjedili na zidiću dok su oko njih opušteno šetale štakorčine.

Ipak, sa lica doktorice Lovasić i njezinih sestara osmijeh nikad nije silazio s lica. Nije u kemoterapiji sve. Ima nešto i u zagrljaju, stisku ruke…

Ne hvalim se, iznosim činjenice. Moja prijateljica Jadranka Šegota i ja smo na novogodišnjem sajmu prodavale svoju odjeću i sakupile lovu za kupnju EKG-a da sestre ne bi pacijentice nosile na kat. Čak nam je i tadašnji predsjednik Hrvatske Stipe Mesić udijelio deset kuna da pomogne našu akciju. Imamo fotku s njim.

Zna se ekipa možda će nekoga i uvjeriti da su ove razapete jadnice vještice koje pod hitno i glasno treba spaliti. Mene neće.

Pred neki sam dan otišla na put. Dobila sam poziv. Osoba me preklinjala da ne pišem o toj temi: “Stara si, živiš u ovom gradu, imaš djecu, sjeti se Matijanića.” U pravu je osoba koja mi želi samo dobro, ali…

Pitam se, dokle ćemo šutjeti? Svi koji danas u Rijeci znaju da je ovo politička hajka, svi pacijenti koji su ikad sreli doktoricu Lovasić i njezinu ekipu ne mogu a da ne zaplaču nad svojom sudbinom.

Ono najbolje što je Rijeka u zdravstvu imala bačeno je u živo blato. Stižu “zdrave snage” koje će pobiti nas, naše prijatelje, našu djecu. Šutimo trideset godina, šutjet ćemo još sto. Zna se ekipa utjerala je strah u naše kosti. Između krika i bijesa izabrali smo smrt. Svoju.

Doduše, kad malo bolje pogledaš, bolje biti mrtav nego živjeti u ovakvoj Hrvatskoj.

 16,572 total views,  139 views today