Znam što ćete ŕeći, e, našla si temu, koga to zanima? Mene zanima, književnost je moj život onako kako je rad u marketu život jedne ropkinje.
Ipak, s vremena na vrijeme o njenom se ropstvu piše, o ropstvu u izdavaštvu i piscima nigdje. Bez njih se može, a bez smrdljivog, zelenog pileta ne.
Zato me ne čudi što Predsjednik i Predsjednik nisu čuli za svjetsku književnicu Slavenku Drakulić pa rodbini nisu izrazili sućut. Tko su dva dalmatinska tovara?
Predsjednik Hrvata sjedi u dvorcu i gleda kako mu lascivno pred nosom bijeli paunovi mašu svojim bijelim guzicama dok Gospodin pijucka najbolje hrvatsko vino “Mare” bura.
Onaj drugi trese ruke svojim kolegama nadajući se da će im postati šef.
Uzalud njačeš, moj tovare!
Njihovi preci. Nonić i nona živjaše u pećini, a tate njihove otišli su u partizane. Njihova dječica postadoše predsjednici. Od tada narod prema prvom živi u jadu, prema drugom u veselju.
Kakve veze ima kultura sa dva nepismena tovara?
Jedan od njih rekao je, “Ja sam u gimnaziju išao pješke.” Gospodin je htio naglasiti da je Pamet svatko tko može pišati u gimnaziji umjesto doma.
Drugi gnječi međunožje dok gleda kako se tresu “kockaste” noge na livadi zelenoj.
Vi biste rekli, i ja bih, ali nemam love. Đe je lova? Njima ste ju dali.
Izdavaštvo i država? Da nema države, ne bi bilo izdavaštva. Država plaća izdavačima tisuće eura, a književnici dobiju tisuće centi.
Jedne i druge boli kurac što pisci skapavaju. Pisci ne postoje ma koliko veliki bili. Ni dva predsjednika nisu za njih čula. Pisci, izlaz je za vas postojao i postoji. Laguna Beograd. Dejan Papić, jedan od pet najvećih svjetskih izdavača, plaća točno po ugovoru.
Kad me Laguna angažirala i kad mi je platila po ugovoru, moji su ukućani nazvali hitnu. Osam sam sati bila na infuziji.
Prije nekoliko sam dana od VBZ-a, mog hrvatskog izdavača, bivšeg, dobila mail. “Poštovana, u protekloj 2025. godini zaradili ste 500 eura.” O nekakvoj možebitnoj isplati ni riječi. Na moje inzistiranje rekli su da su već platili.
Tražila sam kada i gdje, poslali su broj mog ukinutog računa. Kad sam im to rekla, nisu mi se javili.
Probudila sam muža advokata. U petnaestak minuta našli su moj pravi račun. Za sve je kriva prehlađena knjigovotkinja kojoj je ovo prvi posao. Zamjerili su mi što se bunim jer sam prva sa liste kojoj je honorar sjeo na račun.
O tome kako se Hrvati odnose prema svojoj kulturi govore i šuškanja da će kip Nikole Tesle, ona magarad ni za njega nisu čula, iz centra Zagreba biti preseljen u Beograd. Dobar biznis za nas Hrvate: prodat ćemo ga Srbima. Oni će dobiti svjetsko blago, a mi kurac od ono dvoje magaradi.
Brkove će omastiti i Papić. Objavit će brdo knjiga o Tesli i nahraniti tko zna koliko jadnih hrvatskih pisaca.
Svaku zemlju zemljom čini kultura, ne magarci gimnazijalci.
