Božić, Medić i ja

Moja djeca su bila noni na grobu i stavila joj borovu grančicu u vazicu pokraj porculanske fotke. \”Mama, pojma nemaš koliko tvojih vršnjaka tamo leži. To je strašno. Uskoro će Božić, Božić ubija kad si sam, mama, moraš doći k nama.\” Rekla sam im da moje vršnjake ubija rak , infarkt i besparica, Božić je tek na četvrtom mjestu.

Spadam među one koji ne znaju da imaju rak, za prevenciju infarkta uzimam pet vrsta lijekova a od besparice ne patim jer sam prodala očevu rodnu kuću. To im nisam rekla jer ne bi imalo nikakvog smisla da mi sve što sam za nju dobila ode na božićnice za djecu koja ove godine nisu dobila božićnicu. \”Šta ćeš sama?\” \”Slušat ću Bijeli Božić i ostale bijele pjesme, gledati na teveu ljude koji bližnjima uvaljuju mir i dobro, to će me omamiti, zaspat ću i probuditi se sretna što sam preživjela.\”

Nisu bili oduševljeni ali mi ipak nisu spominjali Njega koji će prvi put otkako im je otac kititi bor u Njenoj kući. Da je On sa mnom sve bi bilo mnogo drugačije. Morala bih po gradu juriti i pokušati među osušenim oslićima detektirati bakalar. Pa onda zamoliti susjedu da  mu učini što se  mora jer ja vještinu lupanja čekićem po pokojnoj životinji nikad nisam savladala. Ni pripremu na bijelo i na crveno.

I bor je uvijek bio problem. Da li plastični, moja ideja, ili \”pravi\”, njegov izbor. On je uvijek bio za \”pravoga\” jer sirota biljka oko sebe širi miris Božića. Mrtve iglice i bacanje lešine bila je moja briga. Pa pokloni. Za njegovu mamu. Ne nosi spavaćicu, ni pidžamu, ni papuče, ni debele čarape, ni šal, ni rukavice… Voli pušiti, piti lozu, ali \”pravu\”, ma što to značilo. Kako sam je voljela, i još je volim, za Božić bi dobila šteku i bocu.

Svekar je partizan pa bih mu poklonila Titovu fotografiju, Tito jednu nogu drži na nekoj livadi a drugu na mrtvom jelenu. Volio je Tita, Tito je, srećom, u posljednje vrijeme opet u modi pa mi nije problem naći Tita ili kao magnet za frižider, šalicu za čaj, Jovankin intervju u kome govori kako je Tito najprije bio osvajač a tek onda vođa i vojskovođa. Ove godine, kako sam ostala bez Njega, ne moram moliti ljude da mi sa Brijuna donose bedževe sa likom najvećeg jebača u povijesti ovih prostora.

Naći za Njega poklon bio je pravi horor. Košulje je kupovao sam, cipele također, šalove, čarape, pidžame, satove, nikad nisam smjela kupiti nešto što on prije ne bi vidio i onda rekao ne. Prošle sam mu godine poklonila  rogove soba koji su zeleno svijetlili u mraku.  Čudno me pogledao ali je ipak nataknuo rogove i nosio ih dok smo gutali bakalar \”na crveno\” jer od \”na bijelo\” podriguje.

On je često u čast poroda u onoj štali u kojoj je magarac Isusu bio centralno grijanje znao popiti. Onda bih mu ja morala držati lavor pod ustima. Na Božić, dok smo još bili \”Medić\” i \”Medić\” uvijek bi mi rekao: \”Hvala, Mediću.\” Kasnije se to izgubilo. Ja bih lavor bez riječi nosila u kupatilo. Ne može čovjek Mediću na Božić jebati boga. Ove godine otpada nijema komunikacija među medićima koji to nisu bili već jedno osam godina.

Na Božić ću isključiti i telefon i mobitel i struju i grijanje i zamoliti susjede da mi bace oko na kuću, ja ću biti u Beču.  U hotelu Ananas. Sa mnom će biti Medić. U mojim godinama mnogo mi je jednostavnije sve mediće zvati \”Medić\” nego izmišljati nove nadimke. Nisam mu rekla da sam prodala očevu kuću. On svojoj djeci nije rekao da je prodao veliki stan i da će nakon Božića useliti u garsonijeru.

Negdje je pročitao  da je život kratak kad imaš šezdeset i tri i da ti djeca neće odlaziti na grob prerano ako sam sebi na vrijeme pomogneš. Hotel je odličan. Na Badnjak ćemo šetati Bečom, preko interneta sam našla prsten koga će mi on spontano pokloniti, tisuću eura. Ja ću njemu kupiti crvene, vunene rukavice za deset eura, i njih sam našla na internetu.

Otići ćemo u restoran, popiti punč na Kertnerici, taksijem se vratiti u hotel, uvaliti se u raskošnu kadu, skupa. Naravno da smo i stari i debeli i mlohavi, koga briga? Pjena će sakriti sva naša brda i doline. Ujutro ćemo otići na doručak pa opet u šetnju. Moj Medić, moj bivši Medić, ima pravo. Pravi, mrtvi borovi mirišu na Božić a u Beču za vrijemje Božića rastu samo takvi. Ljudi se ubijaju na Božić? Možda oni koji nemaju love. Kad imaš love nikad nisi sam. Ni Božić te ne može umlatiti.


23 Comments

  1. Domagoj Bogoljub
  2. Verica
  3. Katarina S
  4. Zorica T. Stankovic
  5. Almanah
  6. Običan čitalac
  7. Domagoj Bogoljub
  8. jasna
  9. SORGA
  10. Miki Maus
  11. vojislav
  12. sused
  13. Običan čitalac
  14. Mimi
  15. Simon Saivil
  16. sused
  17. Simon Saivil
  18. Mimi
  19. Miki Maus
  20. Domagoj Bogoljub

Božić, Medić i ja

Moja djeca su bila noni na grobu i stavila joj borovu grančicu u vazicu pokraj porculanske fotke. \”Mama, pojma nemaš koliko tvojih vršnjaka tamo leži. To je strašno. Uskoro će Božić, Božić ubija kad si sam, mama, moraš doći k nama.\” Rekla sam im da moje vršnjake ubija rak , infarkt i besparica, Božić je tek na četvrtom mjestu.