Bila sam na policiji

Pred desetak dana se oko 19.00 na vratima moje susjede, starije gospođe, ukazao mlad dečko i pitao za mene. Gdje sam, da li me viđa, ona je rekla da me ne viđa, pretpostavljam da po ovom ledu ne izlazi iz kuće, ali da me zna, vidjela me na televiziji. Gospodin je napustio njezin kućni prag i nestao u mrkloj noći. Njena kći me nazvala, bila je zabrinuta jer njezina mama nije bila sigurna da li je gospodin zaista policajac ili se samo tako predstavio.

Nije da sam neki heroj. Na desničarskim portalima stalno mi prijete smrću, silovanjem… Ne bojim se ja ni smrti ni metka, ali silovanje? Svi su ginekolozi u Irskoj, što ako bi me nakon silovanja pregledao sudski građevinski vještak? A onda pitanja odvjetnika silovatelja: \”Zašto ste, gospođo Rudan, bili na ulici u deset uvečer obučeni samo u tajice i debelu jaknu i tako polugoli izazvali moga klijenta da vam raširi noge?\” \”Zato jer tajice i inače nosim, a na cesti sam bila u taj pozni čas jer sam odnijela smeće u kontejner.\” Znam da mi ne bi pomoglo. Odvjetnik bi sucu rekao da se njegov klijent zabunio, u mraku je svaka žena cura, da je znao koje je gospođa Rudan godište sigurno mu se ne bi digao, s obzirom na dob silovane gospođe ona bi morala biti počaćena da ju je moj klijent, ovdje nazočni gospodin, penetrirao.

Kopanja očiju se ne bojim. Blago slijepcima u ovoj zemlji. Ipak, nisam ja neka heroina, daleko od toga, zato, kad sam čula da me traži dečko u punoj snazi…

Nazvala sam policijsku postaju. Spojili su me sa preljubaznom gospođom koju sam pitala da li moram isti čas otići na obavijesni razgovor. Objasnila sam joj da me rastura lijevo rame što nikako ne znači da mogu doći do fizikalne terapije, imam upalu mjehura, što nikako ne znači da znam da li je to upala mjehura ili nekakav rak. Godišnje u Hrvatskoj od raka umre 12.000 ljudi od kojih je bar sto mislilo da ima upalu mjehura…

Gospođa inspektorica mi je rekla, ništa nije hitno, netko me anonimno prijavio, nisam pitala kome, vezano za objavu moga teksta \”Mladi, nabijem vas nakurac.\” Pitala sam gospođu da li sam prijavljena zbog teksta \”Mladi, nabijem vas nakurac\” ili \”Mladi, nabijem vas nakurac II.\” Nije znala. Dogovorile smo se da ću doći sredinom tjedna kad mi, ako, svi bolovi popuste. Bila sam presretna što me tražila policija, a ne neki slabovidni silovatelj.

Naravno da sam trebala pročitati svoje tekstove Nakurac i Nakurac I da bih utvrdila gradivo, ali to nisam učinila. Baš me briga. Ako me i pritvore bar će država plaćati participaciju za moje lijekove, gotovo 500 kuna mjesečno. Ušla sam u policijsku postaju i policajcu na porti predala osobnu. Po mene je došla djevojka koja me trebala otpratiti do inspektorice. I tu nastaje, po mene, veliki problem. Postaja nema lifta, inspektorica me čeka na trećem katu, a meni je doplaziti do trećeg kata napor jednak onome koga bi naši političari morali uložiti u poštenje. Cura je imala strpljenja, ja sam na svakom katu jedva dolazila do daha, a onda smo ušle u kancelariju.

Koje iznenađenje. Djevojka nije pratnja za anonimno prijavljene dizače revolucije nego inspektorica osobno. Pokazala mi je isječak iz mog teksta koji je anonimca strahovito uznemirio. Ja i sa naočalama slabo vidim ali sam se pravila da čitam što sam napisala. Gospođa mi je ponudila i da pročitam tekst na ekranu, vidjela je da mi pamćenje nije jača strana, odbila sam. Ispitivanje na policiji trajalo je dvije minute tako da teško da će obogatiti moju biografiju rušieljice hrvatske demokracije.

Znam da nije gotovo kad ja mislim da je gotovo nego kad oni tako odluče. Međutim. Kad me idući put netko anonimno optuži da dižem revoluciju, rušim poredak ili Plenkovića šaljem u krasni kurac zato jer uporno ministru plagijatoru i lopini i niškoristi uporno puši iako bi, s obzirom na svoj trenutačni status, mogao kresati i nešto bolje, znam kako ću se ponijeti. NI U LUDILU SE NEĆU PENJATI NA TREĆI KAT! Ne želim zbog svoje borbe za slobodu Hrvatske umrijeti od infarkta umjesto od metka. NE i NE!

Sjest ću na pod. Neka me odnesu na treći kat. Kad mogu nositi Pernara, mogu i mene.