Zašto je u posljednje vrijeme u Hrvatskoj baš kultura vruća tema? Za kulturu se iz budžeta izdvaja 0,0000 i još nešto nula. O njoj se šutjelo sve dok joj čelo nije zdrobio \”ustaša\”. Mi Hrvati se, kad naletimo na \”ustašu\”, ponašamo ko šećeraš u slastičarnici. Krenemo sliniti, pa onda jesti sranja.
Tom \”ustaši\” nikad nisam previše vjerovala, mislim, nisam vjerovala da je ustaša, jer sam, kad sam bila mala, slušala od none da su ustaše Hrvati. Ne može biti ustaša Nizozemac ili Ukrajinac, ko što četnik ne može biti Šveđanin ili Palestinac. Je li moja nona Ličanka, prezivala se Vrban, zaguglajte \”Vrban\”, bila u krivu? Želim reći, onaj kepec je lažni ustaša, poturica koji nikad neće biti Turčin, bar ne u perepciji potomaka pokojnog Vrbana.
U ovoj zemlji ima mnogo lažnih stručnjaka na sve teme, ali ja se hvatam kuluture zato jer sam tu duplo doma. Em se bavim kulturom, em je onaj Vrban… Pitam ja vas, koji kurac \”udruge dragovoljaca\” rade u kulturi? I što su to \”udruge dragovoljaca?\” Jesu li to skupine ljudi koje su pred dvadeset i sedam godina, bože, kako vrijeme leti, krenule dragovoljno u rat? Jesu. Je li gotovo s tim ratom? Gotovo je! Zašto se svi ti ljudi, očito u punoj snazi, ne sastaju u nekim dvorana i ne igraju briškulu, trešete ili neku igru vezanu uz kraj iz koga su krenuli u rat? A mogli bi i raditi nešto.
Za koji krasni kurac su se uhvatili kulture? I HAVC-a? HAVC je udruga koja pomaže hrvatskim umjetnicima kod snimanja filmova. U posljednje vrijeme naši filmovi dobivaju brda nagrada, naši se glumci, režiseri i režiserke klanjaju na crvenim tepisima diljem svijeta, čak i ja sam krenula gledati naše filmove. I sve bi bilo divno i krasno da se nisu ukazale one udruge. Što oće ti ljudi? Oće više domoljublja u filmovima. Film je umjetnost. Stvoriti umjetničko djelo ne možeš po receptu iako si za ovu i ovakvu Hrvatsku dao desnu nogu i lijevo nešto. NE MOŽEŠ! Umjetnost je više od Domovinskog rata, umjetnost je veća od svakog rata, ratovi se zaboravljaju, pali borci se zaboravljaju, dragovoljci nestaju u bespućima zaborava, jedino umjetnost ostaje. Zauvijek! Dovijeka! I kad umre zadnji dragovoljac gledat ćemo \”Ne gledaj mi u pijat\” i \”Zvizdan\” i \”Oprosti mi za kung fu\”, \”Svećenikovu djecu\”, \”S one strane\”… Krešo Golik i \”Tko pjeva zlo ne misli\” živjet će vječno, Gotovina je mrtav ma koliko Hrvatska teve šutjela o tome.
Hrvatski umjetnici odlaze na Hrvatsku teve koja je glasilo Udruga domovinskog rata. Tamo im dragovoljka koja je i medicinska sestra drži slovo o umjetnosti. Gledala sam to \”Otvoreno\” otvorenim očima i pomislila, jebote, jebote, jebote. Toj bi medicinskoj sestri režiser Matanić trebao operirati mozak. I ne samo njoj. Možda bi dragovoljcima i dragovoljkama bilo jasnije što to kulutura jest kad bi na kolonoskopiju odlazili našim svjetski poznatim glumcima?
Za koji kurac se u Hrvatskoj već dvadeset i pitaj boga koliko godina strukom bave samo nestručnjaci? Inkarnacija naše karikature od zemlje je predsjednica Kolinda čija je inteligencija definitivno obrnuto proporcionalna sa količinom umjetnih dlaka na njenoj glavi. Pa ipak… Nitko se ovdje ne buni. Moja ugledna ustaška familija šuti kad joj nadrkani patuljak i lažni ustaša sere o ustaštvu. Umjetnici šute kad im medicinska sestra sere o filmu. Građani šute kad im udruge seru na sve teme. Šute gledatelji privatne teve kad na njoj \”uživo\” govori Kolinda. Njen je nastup bio genocidiranje građana ove čudne zemlje.
Svi šutimo, a karavane odlaze. U Irsku, Njemačku, Kanadu, Švedsku, Dansku…
