Jučer mi je prijateljica Sanja iz Rima poslala fotku petlove kreste.
“Odlično podnosi mraz”. Odlučila sam isti tren, sutra idem s mužem na tržnicu. Pitat ću prodavačicu, pošto je petlova kresta i uživati u efektu od tog.
Kad žena dođe k sebi kupit ću desetak kresti. Neka se moj balkon šareni čitave zime.
Po portalima godinama čitam, sve je u glavi. Mi odlučujemo kako će nam biti. Zato sam ja sinoć čvrsto odlučila, zanemarit ćeš bol. Sutra, to je danas, uvalit ćeš svoj dlan u muževljevu šaku, tko jebe rak, i krenuti u lov na kreste. Ležanje u krevetu ne boli, ali buljenje u isti prozor danima i listanje portala ubija.
Svanulo je danas. Mužu nisam govorila o svom planu dok smo pili kavu u krevetu.
Ustao je i nestao u kupatilu, a ja sam sebi glasno govorila, sve je u tvojoj glavi, sve je u tvojoj glavi… Uostalom, popila si tabletu morfija…
Nisam pokušala iskočiti iz kreveta, ne treba pretjerivati, jednu sam nogu dodala drugoj, pa ih polako, polako micala prema rubu. Pa prebacila preko ruba.
Osjetila sam kako mi se nožina zabija među rebra. Vrisnula sam i vratila se na početni položaj.
U sobu je ušao muž. Srećom, nije me čuo. “Što ćeš da ti donesem iz grada?” “Na tržnici mi kupi deset petlovih kresti.” Čudno me pogledao. Pokazala sam mu fotku. “Aha.”
Kad je izašao iz kuće ja sam polako grabila dah i ulazila u zonu bez boli.
Gledam u ekran koji je pokrio prozor moje sobe. Vidim kako šećete tržnicom, gledate u kreste, možda i ne znate da dobro podnose mraz pa kupujete neko drugo cvijeće.
I pomalo se dosađujete. Mislite kako je danas samo još jedna obična subota u vašem životu.
Šteta što ne znate, ni ja nisam znala, nema običnih subota.
(Ilustracija: Gemini)
