Ne sjećam se kad sam bila mala ispod zvijezda. Djeca oko mene bila su niža, tetka mi je iz Trsta donosila traperice kad ih nitko nije imao, mlatila sam se s užitkom i skakala u more s najviše stijene u Mošćeničkoj Dragi.
Prvi posao u njemačkoj firmi. Love k’o blata. S dvadeset kupila sam auto, studirala i dugačkim, golim, nogama zavodila dečke od kojih me mnogi nisu zanimali.
Ja sam carica, ostat ću carica uvijek i zauvijek. Muškarci su mi bili maramice za jednokratnu upotrebu.
Uživala sam siromašnoj majci kupovati skupe poklone. Mašinu za pranje suđa, televizor u boji, telefon, mašinu za pranje rublja i gledati njezin zapanjeni osmijeh. “Jesi li to ti nekome ukrala?” Carica!
Prvi seks od koga ništa nisam očekivala, ništa nisam ni dobila. Izbacila sam ga iz auta pa kasnije uživala oblizujući badem odjeven u čokoladu.
Carica, kraljica, gospodarica tijela, misli, crvenih, svilenih gaćica, grudnjak nisam nosila ali su velike grudi na krhkom tijelu bile moje, moje, moje… Bila sam svoja od glave do golih peta.
Danas, 60 godina kasnije, ležim na kauču. Što je moje? Čija sam? Nešto me očekivano boli, doktori misle da sam djelomično njihova.
Lijekovi ne djeluju, doktori misle, kad o meni misle, da sam sva njihova. Od izbrušenih peta do isfenirane kose.
Nisam. Neki mi govore, uživajte u svakom danu, ako možete, drugi mi se smiješe i imam osjećaj da me vole.
Kao da je bitno što doktori misle o meni. Smrt se dešava i onima koji su diplomirali medicinu.
Ja sam i danas i carica i kraljica i smijem se životu. I toliko ima ljudi koji me vole. Eto, to nisam znala. Peče me, grije me, pali me njihova ljubav.
Vesna, ovo je tekst za tebe i sve vas moje druge Vesne koje svakog jutra s mene skidate pidžamu i na mene navlačite osmijeh.
Gola sam, odjevena u sreću.
(Foto: K. Kapetanović)
