Danas u Hrvatskoj na desetke tisuća ljudi umire od gladi, nikome ne pada na pamet da napiše ili kaže da ih ubija Plenković. Plenković? Što Plenković ima s masakrom među hrvatskim umirovljenicima i ne samo njima? Što Plenković ima s masakrom jadničaka koji u Hrvatskoj voze kombije na određeno vrijeme, sjede za kasama marketa, čiste kuće na crno? Što Plenković ima s ubijanjem konobara i konobarica, frizerki koje zapošljavaju samo sebe, a kad plate najam i poreze ne ostaje im ni za kruh?
Što Plenković ima s nezaposlenim samohranim majkama? Bijedno plaćenim medicinskim sestrama? Građevinskim radnicima koji zajedno s Pakistancima grade dok ne tresnu sa skele? Nezaposlenim glumcima i glumicama? Sirotinjom koja satima, držeći „socijalnu distancu“, čeka s prljavom maskom na bezubim ustima da bi vratila plastične boce i „zaradila“ deset kuna?
Svi ti nesretnici sami su krivi za ovo što im se događa. Nisu se snašli u kapitalizmu. Ni jedan posao ne prlja ruke, čak ni onaj neplaćeni, ni onaj loše plaćeni, ni onaj koji ti poslodavac plaća „na ruke“. U radu je spas. Tko ne radi taj ne jede. Tko radi ne boji se gladi. Kakve veze Plenković ima s tim?
Bez posla ste, zašto ne biste pročitali knjigu Edouarda Louisa „Tko je ubio mog oca“? Izdavač Oceanmore. Osamdeset kuna. Progledat ćete. Shvatit ćete kakve veze ima Plenković s vašim uskoro od gladi mrtvim ocem i s nezaposlenima, loše plaćenima i depresivnima vama.
Tko je Edouard Louis? On je francuski pisac, preveden na tridesetak jezika, rođen je 1992. godine. Napisao je tri knjige. „Raskrstimo s Eddyjem“, „Povijest nasilja“ i ovu o kojoj pišem. Znate kako Louis odgovara na pitanje tko je ubio njegovog oca? On zna da ga je ubio Nicolas Sarkozy kad ga je bolesnoga, ukidajući mu pomoć za nezaposlene, prisilio da za sedamsto eura mjesečno u drugom gradu čitavog dana sagnut, uništenih leđa, skuplja smeće. Louis objašnjava mrtvom ocu: „Nicolas Sarkozy lomio ti je leđa.“
„ U kolovozu 2016. pod presjedanjem Hollandea donesen je ‘Zakon o radu’. Taj zakon olakšava otpuštanje i omogućuje tvrtkama da im zaposlenici mogu na tjedan raditi nekoliko sati više, povrh onoga što već rade.“ Louis tvrdi da je Hollande ugušio njegova oca.
„27. svibanj 2017. u jednom gradu u Francuskoj, dvojica sindikalista, obojica su u majici, dvojica muškaraca nasred ulice prozivaju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.“ On im odgovara pun prijezira:“Nećete me uplašiti svojom majicom. Najbolji način da si kupite odijelo je da radite.“ Pa Louis kaže: „Emmanuel Macron optužuje ‘lijenčine’ koji u Francuskoj, prema njegovim riječima, sprečavaju reforme. Oduvijek znaš“, obraća se Louis svom mrtvom ocu, „da je ta riječ rezervirana za ljude poput tebe, za one koji nisu mogli ili ne mogu raditi jer žive predaleko od velikih gradova, koji ne mogu naći posao jer su prerano izbačeni iz školskih sustava, bez diploma, za one koji više ne mogu raditi jer im je život u tvornici zdrobio leđa. Nikad se ne kaže lijenčina za nekoga gazdu koji po cijele dane sjedi u uredu i drugima izdaje naredbe. Nikad se to ne kaže.“
Louis dijeli ljude na one kojima politika određuje život, sirotinju, i na moćnike. „Oni koji imaju moć mogu se žaliti na desničarsku vladu, ali vlada im nikad ne izaziva probleme, nikad im ne lomi leđa. Politika im ne mijenja život, ili vrlo malo. Neobično je to što oni određuju politiku, a politika gotovo da nema nikakvog utjecaja na njihov život. Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje: način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranje svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti.“
Louis opisuje svoj život u knjizi „Raskrstimo s Eddyjem“, Oceanmore, 120 kuna. Čovjek ne može vjerovati da „bijeli“ Francuzi danas žive onako kako živi ogromna većina Hrvata i Hrvatica. Dave se u crnoj bijedi užasnuti da će izgubiti posao, nemoćni da kupe mlijeko, kruh. Odlazak liječniku je mislena imenica, zubara u životu vidjeli nisu.
Zapanjila sam se. Je li moguće da je naš pakleni hrvatski život i francuski život? „Civilizirani“ zapadnjaci crkavaju poput divljih ili ipak „divljih“ Balkanaca?
Louis kao ubojice svoga oca proziva tri francuska predsjednika jer…“postoje ubojice koji nikad nisu imenovani za ubojstva što su počinili, postoje ubojice koje ne sustigne sram zato što ostaju anonimni ili zaboravljeni, strah me jer znam da svijet djeluje pod plaštem sjene i mraka. Ne pristajem na to da budu zaboravljeni. Želim da postanu poznati sada i zauvijek, posvuda, u Laosu, u Sibiru i u Kini, u Kongu, u Americi, preko svih oceana, u unutrašnjosti svih kontinenata, preko svih granica.“
Tko je ubio ili ubija vašeg oca? Tko ubija vas?