Osmi mart proslavit ću u Beogradu. Laguna će opet objaviti Crnce u Firenzi. Iza mene su teške pripreme. Svaka promocija je jeziv stres. Kad si javna ženska, ma koliko bila stara, moraš dobro izgledati. I kad pišeš knjige i kad mužu kuhaš jelo koje je znala kuhati samo njegova mama. Ako stalno ne daješ sve od sebe može ti se dogoditi da netko ispod tvoga teksta na netu napiše, tko ovo jebe?
Zašto bi “ovo” netko uopće trebao jebati na pragu osamdesete najmanje je jasno meni. Jebanje je, koliko se sjećam, izuzetno zahtjevna aktivnost. Nejebanje je u mojim godinama sport koji liječi. Tlak je stabilan, ni na kome ne moraš jahati, dakle križa ti se odmaraju, nitko na tebi ne jaše pa ne razmišljaš koliko je težak život svih kobila.
Dakle, “ovome” što nitko ne jebe jebe se zbog toga što ga nitko ne jebe. Pa ipak… Ženama i kad nije do seksa žele biti jebozovne jer je jebozovnost naša suština. Jebeš ženu bez službenog ili neslužbenog jebača.
Zato sam bila na pripremama. Za ženu nije bitno čime se bavi nego koji broj grudnjaka nosi. Muškarac, sjetimo se Bidena, može opušteno pišati i srati u pelene, prdjeti pred engleskom kraljicom i vladati Amerikom a da se baš nitko ne pita, tko to jebe. On je muškarac, on je doživotni jebač. Muškarci kurcem i svoj mrtvački pokrov dižu.
Zabrazdila sam. Kako se pripremam za nastup Osmog marta u Beogradu? U lice sam uvalila niti, to su kirurški konci koji dižu i najteže podbratke i podignuto pretvaraju u visoke jagodice. Kad sam obavila zahvat moja mi je doktorica Vesna rekla, nije mi ona uvalila konce, da u mom slučaju ne bi pomogla ni brodska cima. Ne baš tim riječima. Protekli mjeseci pokazali su da je bila u pravu.
Podbradak visi jer ga užad ne uznemiruje, nemam hrabrosti pogledati u mobitel. Niti su zakazale ali ne i moja banka. Ona uredno svaki mjesec diže brdo love s mog računa.
Pravi borci nikad ne odustaju. Čula sam za „spaljivanje“ koje dere starost s lica, kad rane zarastu, kad se oguliš, svijetu pokažeš svoje pravo lice, lice žene koju bi ipak netko jebao.
Zajebite tu priču. Spalilo me. Zgarište ne pokazuje znake dizanja iz pepela. Naravno, mislite da je to sve, da sam odustala na pola puta? Ha, ha! U mojim je obrazima bila hijaluronska kiselina, ubadalo me sitnim i krupnim iglama, staračke pjege brisalo dušikom, ako se ne varam. Čudno. Umjesto smeđih pjega koje sve znače starost na licu su mi osvanule ružičaste fleke koje izgledaju kao gadna kožna bolest. Rodbina je mislila da mi je to “od korone”. I to se plaća.
Vrijeme leti. Osmi mart na vratima a ja još uvijek izgledam kao “tko bi to…” Jebote! Vratila sam se doktorici Vesni i nekako mi je izdaleka dala do znanja da bijem izgubljenu bitku, da me može malo “osvježiti” i da bih možda morala biti sretna što sam živa i pokretna i puna života…
Ja jesam sve to ali na ekranima to nije bitno. Ja ću davati intervjue novinarkama kojima grudnjak ne treba, novinarima koji šlic bez problema drže pod kontrolom kad sam ja u blizini, a ja bih tako željela…
Srećom, imam prijatelje. Poklonili su mi uokvireni portret Bukowskog, danas sam ga otkrila među deterdžentima koje bjesomučno naručujem preko Interneta jer idealna žena mora biti kurcu mila i znati majstorski očistiti fuge u kupatilu.
Pogledala sam u Bukowskoga i pomislila, tko bi to jebao? A onda mi je palo na pamet, čovjek je pisac, desetljećima me usrećuje knjigama, ne kurcem.
Ej! Ja sam moja knjiga, ne nešto za jebanje.
Kako krasno izgledaju korice Crnaca u Firenzi. Veselim se promociji. Ona vražja Bette Davis bila je u pravu, starost nije za seronje.
