Živimo u vremenu, konačno, kad je nasilje nad ženama postala tema. Doduše, kad o toj temi gledamo kako na ekranu govore nenadahnuti teve voditelji i kojekakve borkinje za ženska prava do nas baš ništa ne dopire. Zijeva nam se, prebacimo se na Netflix.
Umjetnost je jedina sila koja može čovjeku prikazati stvarnost onakva kakva ona jest čak i onim ljudima koji o nasilju nad ženama, primjerice, ne znaju ništa osim da ono postoji i da se frižideri negdje pune mrtvim ženama.
Ni to nije uzbudljivo. Mrtva žena u crnoj vreći je komad mesa. Za njom žale djeca i roditelji. Nasilnik je već našao odvjetnika koji će otkriti olakotne okolnosti, cvjećarice će dobiti informaciju o onom mesu i potražiti vezu kako doći do “vlasnika” i izbiti mu kintu za vijence, tete iz vrtića ili profesorice iz škole će pripremiti djecu kako se ponašati prema onima koji su ostali bez mame. I tako stotinu puta otkako “imamo” Hrvatsku.
Da, priča o pobijenim ženama polako ide na živce svima. Tema jest krvava ali nekako nije napeta. Jebeš dvoboj kad je jedan od protivnika samo Žalost obučena u tugu a s druge strane je bijesni ubojica koji želi držati nos u krvavom lešu dok ne svrši. Ne, ne treba se previše unositi u tu priču. Umara stalno slušati istu glazbu.
Kako tek mora da je dosadno gledati film na tu temu? Unaprijed se sve zna, autor ili autorica ne mogu ništa novo reći. Treba li uopće snimati takve filmove? Tko će platiti i ulaznicu i kokice i piće da bi gledao kako neki divljak maklja siroticu dok je ne ubije?
Znala sam da u filmu Vanje Juranić Ona ubije Njega, izbjegla sam nekoliko premijera, previše mi je poznata priča. Bila sam sigurna da nitko ne može snimiti film o nasilju nad ženom i ubistvu muža ako sam nije bio žrtva, a ako jest bio žrtva ne znači da je i talentiran…
Film “Samo kad se smijem” je fantastičan. Fenomenalan. Trebalo bi ga prikazivati, naravno da se to neće dogoditi, u svim hrvatskim osmogodišnjim i srednjim školama. Autorica je nekoliko puta dosad naglasila da film ne govori o Slučaju Magaš, za zaboravljive, Ana Magaš, Zadranka, ubila je u samoobrani muža Zadranina koji ju je zlostavljao.
Pa ipak, iako to nije priča o Ani ili samo o Ani, to jest priča o dalmatinskom divljaštvu, prekrasnom Zadru, našem pravosuđu i Hrvatskoj. Jeziva priča smještena u jedan od najljepših hrvatskih gradova. Užas koji u nama budi krvoločna mužjačina odrasla u rajskom okruženju je neopisiv.
Izmjenjuju se slike pretučene žene, fijuk opasača i let balona u blistavo zadarsko nebo. Slavko Sobin, Splićanin, nevjerojatan glumac, istovremeno je zločinac kome zaista poželiš razvaliti glavu i izbiti mu iz očiju tupi pogled i nježni otac koji voli svoju u ružičasto odjevenu kćerkicu.
Žrtva, igra je Tihana Lazović, Zadranka, u ovom je filmu potvrdila da danas u Hrvatskoj od nje bolje nema. Igra majku, nesretnu domaćicu koja hoda po jajima kad god joj se obrati muž, ambicioznu studenticu, razdraganu djevojku i najzad, krvavu ubojicu.
Dalmacija u ovom filmu je toliko Dalmacija da bi Dalmatinci, da imaju muda, trebali nekako zabraniti igranje ovog filma onako kako su Zadrani zabranili Ani Magaš ulazak u Zadar kad je izašla iz zatvora ili s onom snagom s kojom su joj oteli dijete.
Jezivi, bešćutni, prosti, priprosti, isključivi, primitivni, divlji neljudi. Pa ipak, čuli smo od režiserke, prikazivanje u Zadru je prošlo dobro. Bilo je mnogo ljudi, pljeskali su… Žao mi je što nisam bila dolje, da ih čujem, vidim, pogledam u oči…
U Rijeci je, na čuđenje glumaca i režiserke, na projekciji bilo mnogo muškaraca. Jedan se čak i javio za riječ i rekao kako ubojicu treba kazniti i onda kad ubije u samoobrani. Jesu li ipak svi muškarci Dalmatinci?
Nisu. Do mene je sjedio visokopozicionirani riječki političar. Rekao mi je da sve zlostavljače i silovatelje treba pobiti. Jes! Na idućim ću izborima glasati za njega. S moje druge strane sjedio je Dalmatinac, moj muž, kome se u filmu, pri kraju špice, režiserka zahvalila na suradnji. Ne, nikako, nije ovo priča o Dalmatincima. Ovo je priča o mužjacima ma gdje bili.
“Boli me samo kad se smijem”, u jednom je trenutku glavna junakinja rekla prijateljici. Film “Samo kad se smijem” boli onoliko koliko traje. Nitko se nije nasmijao a opet smo svi koji smo ga gledali bili i ganuti i sretni što među nama postoje umjetnici koji nam tako bolno precizno znaju ispričati priču o životu.
Hvala, ekipo!
