Srbija i Hrvatska postale su civilizirane zemlje. Tadić, psiholog i bivši košarkaš i Josipović, pravnik i muzičar, ni malo ne liče na svoje krvoločne prethodnike, luđaka, zločinca i lopova Miloševića i frustriranog Titovog generala Tuđmana. Njega se, iz današnje perspektive, teško može nazvati lopovom.
Šeću tako Tadić i Josipović Knez Mihajlovom a na našoj televiziji prolaznici opisuju koliko su sretni što je Josipović među njima. Hrvatska televizija…Sve se mijenja osim nje. Tamo isti ljudi dvadeset godina zbore samo ono što treba reći. Živio Tuđman! Dolje Tuđman! Srbe na vrbe! Srbe sa vrba! Urlaj što ti gazda kaže.
Urla televizija, urlamo mi. Sve smo zaboravili. Gorjeli su hrvatski gradovi, izbjeglice bauljale od nemila do nedraga, a Nizozemci stavili nož u Mladićeve ruke i rekli, kolji brate, to su muslimani. Što se u međuvremenu dogodilo?
Tuđman je umro, na grob mu jednom godišnje ode omanja ekipa, minutu drži ruku na prsima, pogleda u kameru Hrvatske televizije pa krene sa posla izbaciti još nekoliko tisuća ljudi.
Milošević je umro neosuđen, sve što je zaradio na leševima svojih i naših ostalo je njegovoj opakoj udovici koja sa sinom uživa u Moskvi. Mladić, najveći bolesnik na prostorima bivše Jugoslavije, okrutni zločinac u svjetskim razmjerima šeće slobodan. Nitko ne zna gdje je.
Zašto Veliki Brat zažmiri samo kad je on u prolazu? Pušimo to kao i sve ostalo. Sjećam se, dok se rušio Vukovar, dok je Krajina bila njihova, dok su padali zvončići na Zagreb a bombe na Zadar, dok su naši dečki ostajali bez ruku, nogu i života, dok su majke sa sitnom dječicom bježale iz zapaljenog Dubrovnika, dok su starci tužne dane provodili u tijesnim hotelskim sobama, daleko od svojih njiva i livada, s koliko smo nade, svi mi, čekali budućnost u kojoj će nam se ukazati Sloboda.
Rekli su nam da su četnici naši neprijatelji i da nikad, nikad i nikad ne smijemo zaboraviti ono što nam se dešava. Danas Hrvatskom hara mir. Tadić i Josipović grle se na Knez Mihajlovoj što je okej, nisu dečki okrvavili ruke. Tadić je u svoje ime položio vijenac tamo gdje su Holanđani pobili one muslimane. Josipović se smiješi stalno i svakome. Dva muškarca inkarnacija su najčišće tolerancije.
Tko se još sjeća Miloševićevog urlanja ili histeričnih ispada pokojnog Titovog generala? Sve baš sve je pokrio šaš i trava. Jesmo li sretni danas kad i nas i njih vode visokoobrazovani muškarci od kojih se jedan, u slobodno vrijeme igra lopotom, a drugi svira klavir? Naravno, to je poruka svijetu, u Regiji više ne žive divljaci. Svi smo zakopali ratne sjekire, jedni kao žrtve drugi kao agresori, mir, brate, mir. Nema više neprijatelja.
Jednom mjesečno ulazim u Privrednu banku Zagreb sretna što taj mjesec mogu platiti ratu stambenog kredita obračunatu u švicarcima. Idući mjesec ta će rata biti viša, idući još viša, pa još viša i tako sve dok ne odustanem. Onda će mi banka uzeti stan i staviti ga na bubanj.
Uvečer mi u Dnevniku nitko neće reći da je Privredna banka moj neprijatelj, da bih trebala skočiti na noge junačke i krenuti u rat. A pred samo dvadeset godina zvali su me u rat protiv četnika? Postoji li razlika među neprijateljima? Postoji. Povijest je pokazala da su četnici uništivi.
Što vam želim povjeriti? Osoba sam koja se često, preciznije rečeno, vrlo često, s nostalgijom sjeća godina kad je Hrvatska gorjela. Blažena vremena.
Ni jedan od njih dvojice nemaju tako jaku harizmu da bi narod masovno pošao njihovim primerom…da li na žalost ili na sreću , ne znam, ali meni su eto blago rečeno smešni, ali ljudi rade svoj posao i to tako treba doživljavati i ništa više…Srbe i Hrvate može ujediniti samo zajednički neprijatelj a ni sama ne znam šta bi to moglo biti, možda neki svemirci…:))))))
Ne znam zašto neke treba nazivati zločincima, a druge ne. Ni jedan od pomenutih nije od ni jednog suda do sada proglašen ratnim zločincem. Dakle, zakon kaže da nikoga ne možete osuditi pre suda. Ali, na prostorima ex-yu mas mediji sude i presuđuju. To je to! Ne želim da sudim nikome ! Samo znam iz iskustva da su krive sve strane, a najkrivlja je ona koja je prva počela!
Drugo, kao urednik-novinar posetio sam Knin i na nekom skupu nekim visokim zvaničnicima rekao sledeće: Kao Srbin razumem bunt Srba i strah da im se ne ponovi sudbina iz 1941. godine, ali, postoji ono ALI koje curu kvari, pa sam postavio pitanje: Zašto niste prihvatili plan Z4, drugo, da smo mi Srbi u Zagrebu, a Hrvati u Kninu, da li bismo – i po koju cjenu – dozvolili da nam Hrvati preseku državu na dva nepovezana dela. Treće pitanje je bilo zašto ne tražimo autonomiju za nas oko 20% procenata Srba, a ne republiku kada ne želimo da damo republiku etničkim Albancima kojih na KiM ima više od 80%.
Odgovor je bio: Nije vaše da vodite politiku nego da pišete o politici. Odgovorio sam da je njihova politika pogubna po srpski narod i da je Srbija daleko.
To je bio jedan od razloga da sam proteran u Crnu Goru po kratkom postupku gde sam proveo više od četiri godine.
Srbi su radili sve ono što su Hrvati hteli – reče jedan hrvatski general.
A Franjo Tuđman – hvala mu na iskrenosti – reče: DA HRVATSKA NIJE HTELA RAT – NE BI GA NI BILO!
Dakle, dosta je bilo ratova i diskusija ko je kriv, a ko je nevin. Sud u Hagu, ma koliko ga mi (ne)voleli doneće neke presude. Pobednik piše istoriju i presuđuje!
Мi smo samo obični pioni na šahovskoj tabli sveta!