Pepica i Milanović

Odvezla sam se do Bivšeg, parkirala ispred kuće i ušla u vrt. Na jednoj od terasa sjedio je komad. Držala je dugačke noge na stolu. Nokti na rukama su joj zeleni i dugački poput kandži. Hladno oružje. Bjesomučno je lupala po tipkovnici. Kako? Bivši nije bio na vidiku.

„Dobar dan“, rekla sam. „Bok“, rekla je. Nije me pogledala. Umjetne sise nisu pokušavale izaći iz uske, ružičaste majice, već su bile vani. Ogromnu guzicu okovala je ružičastim hlačicama. Ekstenzije su joj pokrivale međunožje. Usne, pet brojeva veće, držale su slamčicu. Iz kristalne čaše, da je moja prva pokojna svekrva vidi, vukla je u sebe tamnu tekućinu u kojoj su se kupale kocke leda. Koliko je mogla imate godina? Kod plastičnjača čije oči skrivaju ogromne naočale nikad ne znaš. Možda dvadeset, možda pedeset. Nadlaktice joj nisu visjele.

Bivši je stupio na terasu. I on je držao čašu u ruci. Viski! Jebote! Ima visok tlak, upalu prostate, povišene trigliceride. Dok je bio sa mnom pio je samo mlaku vodu. „Ne želim prehladiti jednjak.“ „Super“, htjela sam mu reći, „alkohol ti je melem za tvoju masnu jetru i jednjak načet želučanom kiselinom.“ Šutjela sam. Čudovište se izvilo na pletenoj fotelji i Bivšem pružilo dva komada plastike. Starčić je svoje obješene usne utisnuo u one jastučiće. Jebote!

„Došla sam po Pepicu. Je li uopće živa, sirotica? Kako je ostala bez oka?“ „Ne znam“, rekao je. Sjeo je pokraj silikonke, gutao viski i pobjedonosno gledao u mene. Htjela sam mu reći: “Plastiku jebeš, stari, znaš li to?“ Suzdržala sam se. I vlasnik Amazona jebe plastiku pa mu ništa ne fali. „Gdje je Pepica?“ „U boravku“, promrmljao je. Krenula sam prema boravku. „Ja ću je donijeti“, rekla je Plastika.  Pepica je bila u transporteru i pretužno zavijala. Krenule smo veterinaru. On je rekao: “Javi što je Pepici.“ Ona je mobitelu tražila klitoris.

Na terasi je bilo nekoliko pasa, tri mačke u kontejnerima, jedan se mačak, vlasnik okruglih jaja, verao po smokvi. Bivši nije dozvolio da veterinar kastrira naše mačke, nitko od njih nije dočekao drugi rođendan. „Gospođo, shvatite supruga, on kastraciju doživljava osobno.“

„Otišla sam veterinarki, voljela sam jako našeg Petra Krešimira Četvrtog, nisam željela da prerano položi život na oltar bjesomučne jebačine. Bila sam sigurna da će veterinarka nagovoriti Bivšeg da popusti. Rekla mu je: “Gospodine, treba ga kastrirati, no women no cry.“ Uzalud. Kad je Krešimir ispustio svoju hrvatsku, mačju dušu, nabavila sam Pepicu. Rekla sam: “Pepica je moja!“  Da je Pepica kojim zlom žena koja živi u Hrvatskoj na sterilizaciju bi stekla pravo tek nakon navršene trideset i pete. Hrvatski zakon hrvatskim muškarci dozvoljava da svojim kurcem upravljaju bez ograničenja. Znaju li hodači za život da neki hrvatski muži hodaju za život dok im se među nogama klati prazna puška? Istovremeno su strastveni borci protiv prava na pobačaj i sterilizacije Hrvatica prije trideset i pete.

Pepica je tužno zavijala, ja sam tražila brejkingnjuzeve. Turbonjuz je sukob jednog novinara i Milanovića. Milanović me jako podsjeća na ribu glavoš koju smo mi djeca lovili u Mošćeničkoj Dragi. Bila je nejestiva i glupa k’o kurac. Progutala bi i sitni mamac na ogromnoj udici. Glavoš sa Pantovčaka ne kuži da ga novinari nabijaju na đokadina.

Zaguglala sam „glavoš“ da me fotka vrati u bezbrižne dane. Izletjela mi je slika Glavaša, ispred njega boca vina, na flaši naljepnica s likom Hitlera. Glavoš s Pantovčaka je tom tipu vratio ordenje. Heil Glavaš! Heil Glavoš!

U Hrvatskoj ne postoje istraživački novinari spremni staviti život na kocku i poginuti za istinu kako su to učinili neki, jedan jučer u Nizozemskoj. Naši heroji pošalju Milanovića u kurac, proglase ga lopinom , budalom, mužjakom bez kurca, sve on to jest, pa preko noći postanu zvijezde. Glupa riba s Pantovčaka stalno guta istu ješku. I sama sam to učinila kad sam poželjela dva dana „slave“. Ipak, među nama, jadna je to slava. Jebeš zemlju u kojoj pravda nikad neće pobijediti na kraju. Jebeš zemlju u kojoj su najveći heroji ratni zločinci, mafijaši, korumpirani suci i ostali gradonačelnici.

Ušla sam u ordinaciju. „Pepica ima upalu očiju. Kupite kapi za oči. Gospođo, mačka vam je puna buha.“

Izašla sam posramljena. Bivši je kriv. Da se više bavio Pepicom, a manje kurvanjem naša bi bebica bila u boljem stanju. Poslao mi je poruku: “Kako je Pepica.“ Odgovorila sam mu: “Jebi se, ako možeš.“