Nezavisna Država Benetton

Žena moga sina se zgrozila. “Ne mogu vjerovati da vi možete biti ljubomorni. Mislila sam da stari ljudi samo odlaze na preglede i plaćaju račune. I ne, ne vjerujem da vas muž vara. Moj svekar je ipak čovjek u godinama…”

Mladi, nije ona više ni tako mlada, ima trideset i pet godina, misle da se ljubav događa samo njima. Uostalom, moj muž nije starac, on je takozvana “srebrna lisica”, čovjek u godinama, ali ne i siromašan. Kurve su se oduvijek palile na kuću, auto i kartice.

Žene njegovih godina, čak i kad imaju lovu, mladi dečki ne doživljavaju kao osobe koje bi im mogle dizati rejting u društvu. Oni sirotim, starim bogatašicama ne opraštaju umjetne kukove, gastritis, latino guzice koje su više guzice nego latino. Nama ne preostaje ništa nego se svim raspoloživim snagama boriti da naši prostataši ostanu uz nas dok nas Bog ne rastavi.

Statistike su jasne. Muškarci žive kraće. Kad opasnost maknemo od naših “srebrnih lisica”, postoji velika šansa da smrt dočekamo same i bogate. Zato sam ovih dana izvan sebe. Moj muž ode na kavu, u kafić pokraj kuće, pa ga nema satima. Danas sam se i ja uputila prema kafiću. Je li normalno da čovjek potroši toliko vremena na besplatno listanje Jutarnjeg lista? Krene u deset, vrati se u jedan popodne.

Do kafića sam se jedva probila. Nekoliko crnih muškaraca kopalo je kanal i razgovaralo na meni nepoznatom jeziku. Jedan od njih mi se nasmiješio. Čemu se smijao? Tko se još u Hrvatskoj smije? Nepalci? Pakistanci? Indijci? Bangladešanci?

Ušla sam u kafić. Nije me vidio. Gledala sam u leđa mlade cure. Žuta pletenica joj se spuštala niz krhko tijelo. On je sjedio, ona stajala. Grlo mi se osušilo pa obložilo kiselinom. Jutarnji List je imala malu, okruglu guzicu, a moj muž je urlao od smijeha. Zadnji put se tako smijao kad se razveo od druge žene.

Sjela sam za njegov stol. Ukočio se. Vlasnica guzice pogledala me očima boje mora i rekla: “Dobrodošli, lakunoć.” “Tko je ova?” “Konobarica, Ukrajinka, pomažem joj da nauči hrvatski.” “Ima li u kafiću nekoga tko zna hrvatski?” “Nema.”

“Jednu kavu”, rekla sam lovkinji na moga muža. Pokazala mi je prekrasne, bijele zube: “Dobro jutro, kako ste, hvala na pitanju.” Muž joj je nešto rekao. Cura se uputila prema šanku. “Što si joj rekao.” “Naručio sam ti kavu na ukrajinskom.”

“Jebote, je li normalno da ti u hrvatskom kafiću učiš ukrajinski da bi mogao naručiti kavu? Zašto cura ne zna hrvatski?” “Jadnica, došla je trbuhom za kruhom…” “Skupa smo čitali, bilo je na svim portalima, u Londonu je jadna Ukrajinka otela ženi oca dvoje djece nakon samo dva tjedna od upoznavanja. Zapamti, sve što sam unijela u brak, ostat će moje. Dijelit ćemo samo garsonijeru u kojoj ti živi kći iz prvog braka…”

“Smiri se, za boga miloga. Sjeti se našeg rata, ljudima treba pomoći u nevolji.” “Trideset godina je prošlo od rata, jesmo li se borili za to da nam muževe Hrvate otimaju strankinje ili smo se borili za demokraciju i slobodu i za ČISTU Hrvatsku, bez njih, valjda znaš na koje mislim. Umjesto demokracije dobili smo 110 tisuća što crnih, što smeđih, što bež stranaca i strankinja koji našoj djeci kradu posao, a poštenim Hrvaticama muževe.”

“Poludjela si. Naša djeca ne žive u Hrvatskoj, djeca svih naših prijatelja ne žive u Hrvatskoj…” Plavokosa vještica je pred mene stavila bocu piva i rekla mi smiješeći se od uha do uha: “Moje saučješće.”

Izašla sam iz kafića, zaobišla sve one šarene koji su goli do pojasa veselo krampali i ušla u prodavaonicu kolača. “Štrudlu od višanja, molim.” “Da ju spake englis”, reklo mi je kosooko stvorenje.

zašla sam pa ušla u kafić za koga sam čula da jedini u okolici ima konobara koji govori hrvatski. Sjela sam za stolić: “Kavu, molim vas.” “Kakvu kafu pijete, sa mlekom ili bez mleka?”

Aleluja, aleluja! Konačno jedan naš.

 14,412 total views,  34 views today